Evo jedne sufi priče: Kad je Aleksandar umro i stigao na nebo, donio je sa sobom sve što je posjedovao: cijelo svoje kraljevstvo, sve svoje zlato i dijamante – naravno ne u stvarnosti, već samo kao ideju. Bio je previše opterećen mišlju da je Aleksandar.

Vidjevši ga, vratar se počeo smijati te ga upitao:“Zašto nositi sav taj teret?“ – „Kakav teret?“ upitao je aleksandar. Vratar mu je dao vagu te na jednu stranu vage prislonio oko.

Naredio je Aleksandru da istovari sav svoj teret, svu svoju veličinu, svoje blago, svoje kraljevstvo, na drugu stranu vage. Ali ono jedno oko ostalo je teže nego cijelo Aleksandrovo kraljevstvo.

Vratar je rekao: „To je ljudsko oko i predstavlja ljudsku želju koja se ne može ispuniti bez obzira na veličinu kraljevstva i snagu nastojanja.“

Tada je vratar bacio prašine u oko. Oko je odmah zatreperilo te izgubilo svu svoju težinu.

Malo pijeska razumijevanja mora se baciti u oko želje. Želja tada nestaj, a ostaje samo potreba koja nije teška. Potreba nema mnogo i one su prekrasne. Želje su važne, one pretvaraju ljude u čudovišta, zaluđuju ih.

Kad jednom naučite kako da odaberete mir i mala soba bit će vam dovoljna. Dovoljna je mala količina hrane, nekoliko komada odjeće. Jedan ljubavnik je dovoljan.

(Svaki dan Osho)