Upisao:

mlabos

23. ožujka 2022.

OBJAVLJENO:

PROČITANO

752

PUTA

Potreba za dobrim ljudima

Razvoju instrumentalne mehanike u fizičkom svijetu pridružio se sličan proces u metafizičkom, uslijed kojeg je pojedinac malo-pomalo zaglibio u baruštini onoga što možemo nazvati “kultom procesa” i procedura. Na taj je način čovjekova urođena dobrota postala uvjetovana njegovom religijom, obiteljskim porijeklom, geografskim, rasnim i mnogim drugim pretpostavkama koje bi mogle ispuniti stranice i stranice onoga što bi moglo postati detaljnom zbirkom predrasuda i površnosti.

Ovu potrebu za stanjem morala koje izvire iz po sebi čiste prirode, iz samoga bitka, Platon je isticao u svim svojim djelima, a više od dvadeset stoljeća kasnije i Kant i njegovi nasljednici.

Nema tog filozofa koji je sebe smatrao takvim, ili mislioca koji bi sumnjao u ovu potrebu.

Unatoč tome što je s padom klasičnog svijeta ova sama po sebi razumljiva potreba postala uvjetovana snažnim teološkim, političkim i socijalnim, ili tek gospodarskim strujanjima.

Na taj je način čovjekova urođena dobrota postala uvjetovana njegovom religijom, obiteljskim porijeklom, geografskim, rasnim i mnogim drugim pretpostavkama koje bi mogle ispuniti stranice i stranice onoga što bi moglo postati detaljnom zbirkom predrasuda i površnosti.

Čovječanstvo je postalo očarano planovima i sustavima, različitim oblicima posuda umjesto sadržajem. Uslijed sloma etičke platforme posegnulo je za više ili manje utopijskim receptima.

Zamišljajući zlo kao nešto stvarno – što više nije naprosto nedostatak dobra nego opipljiva prisutnost – ljudi su pribjegli egzorcizmima svih boja, depersonaliziranih u nadindividualnom.

Biće prelazi u drugi plan, uvjetovano sredstvima koja će, hipotetski, kroz vjeru ili razum stvoriti savršenog čovjeka od njegovih vlastitih nesavršenosti.

To možemo zamisliti kao vjerovanje da ćemo skupljanjem glinenih cigli na hrpu na određen način izgraditi zid od monolitne stijene, samim tim što će “magija” kombinacije transformirati prirodu pojedinačnih komponenti.

Iz duhovnog omasovljavanja kroz stoljeća slijedila je moderna proizvodnja na pomičnoj traci; bez stvarne provjere vjerovalo se da će kombiniranjem parcijalnog s parcijalnim nastati stvorenje bogato vrlinama i dobrotom, identično svojim prethodnicima i onima koji će ga slijediti.

Štoviše, prihvaćena je ideja evolucije formi utemeljena na principu “pokušaja-pogrešaka”.

No, prestao je biti važan čovjek kako bi se dao prioritet zajednici, kao da su ljudi tek puki izum sustava i kao da su im vlastiti sustavi dali pravo da prežive zbog njihove sposobnosti prilagodbe i gubitka svake osobnosti… ukoliko je ova uopće bila prihvaćena kao takva.

Proizvodi s pomične trake ocjenjuju se prema tome odakle potječu, odnosno, s obzirom na sustav koji ih je stvorio.

Kršćani su dobri, “pogani” loši.

Plemići imaju “plavu krv”, a ostali su “seljaci”.

Narod je dobar, a kraljevi su loši… Živjela giljotina!

Radnik je dobar, industrijalac loš.

Vojnik je vrjedniji od zemljoradnika, ili obratno.

“Odabrani narod”… “Božji narod”… Kako se čini, da bi postojali oni “dobri”, potrebni su im oni “loši”.

Taj opći zajednički nazivnik razlog je zbog kojeg se govori o kršćanima, židovima, muslimanima, ateistima, bijelcima, crncima, bogatima, siromašnima, obrazovanima i neukima. To je rasizam u svim svojim bojama.

Ova masovna težnja za kolektivnim iskupljenjem i kolektivnim uništenjem onih koji ne sudjeluju u ovom ili onom iskupljenju, ovoj ili onoj klasi ili stranci, u potpunosti se uzdaje u sustave, vjerovanja, klanove i prihvaćanja.

Čovjek pojedinac gubi važnost do te mjere da je neshvatljivo da netko nije uključen i ne djeluje u nekoj trenutačno popularnoj stranci ili grupi.

Ipak, stvarni slom komunizma, fašizma, nacizma i kapitalizma sa svim njihovim odgovarajućim političkim, socijalnim i gospodarskim karakteristikama, posijao je u narodu sumnju u djelotvornost sustava.

Usprkos tome što gotovo svi narodi svijeta vape za demokracijom i pravom glasa, čime možda upravljaju snažni centri moći, u trenutku kada trebaju prići glasačkim kutijama, polovica njih odbija to učiniti, a tamo gdje je glasovanje obavezno, ostavlja se prazan listić ili se namjerno bojkotiraju liste koje je kreirao sustav.

S iznimkom nekih oblika islama, u religijama se događa isto.

Premda se na osnovi popisa stanovništva, na primjer, Italija čini kao katolička zemlja, u stvarnosti su crkve pune znatiželjnih turista, samostani prazni, pretvoreni u mjesta susreta nevezanih uz religiju, a sam Papa predmet je poruga o njegovoj nacionalnosti ili načinu odijevanja.

Očigledno, ono što se tradicionalno smatralo “svetim”, daleko je od toga.

Rješenje ovog problema proizlazi iz jednostavnog shvaćanja da ono što je uistinu važno nisu sustavi, već ljudi koji ih čine i da je njihova moralna kvaliteta ono temeljno.

Nije važno vode li neku državu “desni” ili “lijevi”, da li je sustav vladanja predsjednički ili monarhistički.

Ono što je bitno jest to da li je čovjek, odnosno jesu li ljudi odgovorni za upravljanje zemljom dobri, pošteni, pravedni, djelotvorni i časni.

Čak i loši sustavi, ako ih čine dobri ljudi, donose narodu sreću, bogatstvo, blagostanje i mir.

Najbolji sustavi, ako njima vladaju osobe slabog morala, bit će mučenje za one kojima vladaju.

Mit o kolektivnom iskupljenju posredstvom sustava pokazao je svoju manjkavost. Promatrano kroz vrijeme, najbolje organizirani i najprirodniji sustavi propadaju brzo ako ih ne podupiru muškarci i žene koji su časni i moralni, jednom riječju: DOBRI.

Ono što trebamo nije pobjeda određenih stranaka ili političkih, socijalnih ili religijskih grupa.

Ono što trebamo jesu dobri ljudi i da se tim dobrim ljudima, koje treba priznati kao takve, daju najodgovorniji položaji. Kad bi se tako postupilo, oni bi ih prihvatili, ne zbog vlastite ambicije, već zbog duha plemenitosti i solidarnosti.

Vratimo li se Platonu, dobar postolar ima dužnost praviti cipele za sve, dobar krojač odjeću za sve, itd.

Onaj koji vlada samim sobom, onaj koji gospodari svojim strastima i dovodi u red svoje ideje snagom svoje volje, najprikladniji je da svim članovima zajednice posveti ono što je u njemu najbolje.

Ako uspijemo afirmirati ove dobre ljude i damo im neophodne kulturne instrumente, oni mogu usvojiti bilo koji oblik vladavine, jer svaki će oblik vladavine u njihovim rukama biti djelotvoran.

Ako se na čelu jedne religije, koja god ona bila, nalazi dobar čovjek, on će u svojim vjernicima probuditi prisutnost Boga, jer oni će ga vidjeti odraženog i mogućeg u njemu.

Ako se dobar čovjek posveti umjetnosti, znanosti ili bilo kojoj drugoj aktivnosti, ona će biti svima jasna, prosvijetljena njegovom vlastitom dobrotom, pri čemu neće biti važno koji put izabere, jer u svojoj će dobroti uvijek izabrati najbolji.

Neophodno je osvijestiti da nije dovoljan prelazak iz XX. u XXI. stoljeće da bi prestali rasizmi, progoni, nezakonito bogaćenje, genocidi; potrebno je promijeniti se “iznutra”, ezoterijski, kako bi kontaminirana mašinerija sustava dala mjesta dobrim ljudima.
Potrebno je otkriti ih, istaknuti ih i pomoći im.

Za čovjeka nema većeg neprijatelja od drugog čovjeka ako je on loš, niti boljeg prijatelja i veće pomoći ako je on dobar.

Autor: Jorge Angel Livraga

https://nova-akropola.com/

Rad s Osho tarot simbolima, jedna je od najučikovitijih metoda otkrivanja nesvjesnih (potisnutih) obrazaca, kroz 'razgovor' sa samim sobom...dokazano mojim dugogodišnjim radom kroz vlastito iskustvo i iskustvo ostalih sudionika!