Ovu potrebu za jednim stanjem morala koje izvire iz po sebi čiste prirode, iz samoga bitka, Platon je isticao u svim svojim djelima, a više od dvadeset stoljeća kasnije i Kant i njegovi nasljednici.

Nema tog filozofa, koji je sebe smatrao takvim, ili mislioca, u povijesti koji bi sumnjao u ovu potrebu.

Unatoč tome što je s padom klasičnog svijeta ova sama po sebi razumljiva potreba postala uvjetovana snažnim teološkim, političkim i socijalnim, ili jednostavno gospodarskim strujanjima.

Razvoju instrumentalne mehanike u fizičkom svijetu pridružio se sličan proces u metafizičkom, uslijed kojeg je pojedinac malo-pomalo zaglibio u baruštini onoga što možemo nazvati “kultom procesa” i procedura.

Na taj je način čovjekova urođena dobrota postala uvjetovana njegovom religijom, obiteljskim porijeklom, geografskim, rasnim i mnogim drugim pretpostavkama koje bi mogle ispuniti čitave stranice onoga što bi moglo postati detaljnom zbirkom predrasuda i površnosti.

Čovječanstvo se očaralo programima i sustavima, različitim oblicima posuda umjesto njihovim sadržajem.

Uslijed sloma etičke platforme, ljudi su se oslonili na više ili manje utopijske formule zamišljanja ideje zla kao nečeg stvarnog – ne kao jednostavnog nedostatka dobra, već kao “opipljive” prisutnosti – pribjegavajući zbog toga egzorcizmima svih boja, depersonalizirajući pojedinca.

Bitak prelazi u drugi plan, uvjetovan procesima koji će, u teoriji, posredstvom ispovijedi ili promišljanjem, stvoriti savršenog čovjeka polazeći od njegovih vlastitih nesavršenosti.

To možemo zamisliti kao vjerovanje da ćemo skupljanjem glinenih cigli na hrpu na određen način, izgraditi zid od monolitne stijene, samim tim što će “magija” kombinacije transformirati prirodu pojedinačnih komponenti.

Iz duhovnog omasovljavanja kroz stoljeća, nastala je moderna proizvodnja na pomičnoj traci; bez stvarne praktične provjere, vjerovalo se da će kombiniranjem različitih aspekata nastati slojevito stvorenje bogato vrlinama i dobrotom, identično svojim prethodnicima i onima koji će ga slijediti.

Nadalje, prihvaćena je ideja evolucije formi utemeljena na principu “pokušaj-pogreška”.

No, najgore je to što je zapostavljeno ljudsko biće da bi se dao prioritet ljudskoj zajednici, kao da su ljudi tek puki izum sustava i kao da su im vlastiti sustavi davali pravo na preživljavanje na osnovu njihove sposobnosti prilagodbe i gubitka svake osobnosti... i sve je ovo postalo općeprihvaćeno stanje stvari.

Proizvodi s pomične trake ocjenjuju se prema tome odakle potječu, odnosno, s obzirom na sustav koji ih je stvorio.

Kršćani su dobri, “pogani” loši.

U Santiagu ih se zvalo (kršćane) “ubojicama Maura”.

Plemići imaju “plavu krv”, a ostali “kvarnu”.

Narod je dobar, a plemstvo je loše... Živjela giljotina!

Zanatlija je dobar, industrija je loša.

Vojna služba je časnija od bavljenja zanatom, ili obratno.

“Odabrani narod”… “Božji narod”… Kako se čini, da bi postojali oni “dobri”, potrebni su im oni “loši”.

Taj opći zajednički nazivnik razlog je zbog kojeg se govori o kršćanima, Židovima, muslimanima, ateistima, bijelcima, crncima, bogatima, siromašnima, obrazovanima i neukima. To je rasizam u svim svojim bojama.

Ova masovna težnja za kolektivnim iskupljenjem, i kolektivnim uništenjem onih koji ne sudjeluju u ovom ili onom iskupljenju, ovoj ili onoj klasi ili stranci, u potpunosti se uzdaje u sustave, vjerovanja, klanove i prihvaćanja.

Čovjek pojedinac gubi važnost, do te razine da je neshvatljivo da netko nije uključen i ne djeluje u nekoj trenutno popularnoj stranci ili grupi.

Ipak, stvarni slom komunizma, fašizma, nacizma i kapitalizma sa svim njihovim odgovarajućim političkim, socijalnim i gospodarskim karakteristikama, posijao je u narodu sumnju prema djelotvornosti sustava.

Usprkos tome što gotovo svi narodi svijeta vape za demokracijom i pravom glasa, čime možda upravljaju snažni centri moći, u trenutku kada trebaju prići glasačkim kutijama, polovica njih odbija to učiniti, a tamo gdje je glasovanje obavezno, ostavlja se prazan listić ili se namjerno bojkotiraju liste koje je kreirao sustav.

S iznimkom nekih oblika islama, u religijama se događa isto. Premda se na osnovu popisa stanovništva, na primjer, Italija čini kao katolička zemlja, u stvarnosti su crkve pune znatiželjnih turista, samostani prazni, pretvoreni u mjesta susreta nevezanih uz religiju, a sam Papa predmet je poruga o njegovoj nacionalnosti ili načinu odijevanja. Očigledno, ono što se tradicionalno smatralo “svetim”, daleko je od toga.

Rješenje ovog problema proizlazi iz jednostavnog shvaćanja da ono što je uistinu važno nisu sustavi, već ljudi koji ih čine i da je njihova moralna kvaliteta ono temeljno.

Nije važno vode li neku državu “desni” ili “lijevi”, da li je sustav vladanja predsjednički ili monarhistički.

Ono što je bitno jest to da li je čovjek, odnosno jesu li ljudi odgovorni za upravljanje zemljom dobri, pošteni, pravedni, djelotvorni i časni.

Čak i loši sustavi, ako ih čine dobri ljudi, donose narodu sreću, bogatstvo, blagostanje i mir. Najbolji sustavi, ako njima vladaju osobe slabog morala, bit će mučenje za one kojima vladaju.

Mit o kolektivnom iskupljenju posredstvom sustava pokazao je svoju manjkavost.

Promatrano kroz vrijeme, najbolje organizirani i najprirodniji sustavi propadaju brzo ako ih ne podupiru muškarci i žene koji su časni i moralni, jednom riječju: DOBRI.

Ono što trebamo nije pobjeda određenih stranaka ili političkih, socijalnih ili religijskih grupa.

Ono što trebamo jesu dobri ljudi i da se tim dobrim ljudima, koje treba priznati kao takve, daju najodgovorniji položaji.

Kad bi se tako postupilo, oni bi ih prihvatili, ne zbog vlastite ambicije, već zbog duha plemenitosti i solidarnosti.

Vratimo li se Platonu, dobar postolar ima dužnost praviti cipele za sve, dobar krojač odjeću za sve, itd.

Onaj koji vlada samim sobom, onaj koji gospodari svojim strastima i dovodi u red svoje ideje snagom svoje volje, najprikladniji je da svim članovima zajednice posveti ono što je u njemu najbolje.

Ako uspijemo afirmirati ove dobre ljude i damo im neophodne kulturne instrumente, oni mogu usvojiti bilo koji oblik vladavine, jer svaki će oblik vladavine u njihovim rukama biti djelotvoran.

Ako se na čelu jedne religije, koja god ona bila, nalazi dobar čovjek, on će u svojim vjernicima probuditi prisutnost Boga, jer oni će ga vidjeti odraženog i mogućeg u njemu.

Ako se dobar čovjek posveti umjetnosti, znanosti ili bilo kojoj drugoj aktivnosti, ona će biti svima jasna, prosvijetljena njegovom vlastitom dobrotom, pri čemu neće biti važno koji put izabere, jer u svojoj će dobroti uvijek izabrati najbolji.

Neophodno je osvijestiti da nije dovoljan prelazak XX. u XXI. stoljeće da bi prestali rasizmi, progoni, nezakonito bogaćenje, genocidi; potrebno je promijeniti se “iznutra”, ezoterijski, kako bi kontaminirana mašinerija sustava dala mjesta dobrim ljudima.

Potrebno je otkriti ih, istaknuti ih i pomoći im.

Za čovjeka nema većeg neprijatelja od drugog čovjeka, ako je on loš, niti boljeg prijatelja i veće pomoći ako je on dobar.

  

Potreba za dobrim ljudima
Jorge Angel Livraga
Iz: časopisa Nova akropola 62