Iz Tibetanske knjige mrtvih:

"O sine/kćeri jedne prosvijetljene obitelji, ono što se zove „smrt" sada je došlo, i zato prigrli ovaj stav: „Došlo je vrijeme smrti, zato sada, pomoću te smrti ja ću primiti jedino stajalište prosvijetljenog stanja uma, dobrote pune ljubavi i suosjećanja i dosegnuti savršeno prosvjetljenje zbog svih osjetilnih bića koja su toliko beskonačna koliko i svemir..."

Nedavno mi je studentica došla s pitanjem: „Mom su prijatelju tek dva­deset i pet godina.

On pati i umire od leukemije.

On je već zastrašujuće ogorčen; užasnuta sam da će se ugušiti u ogorčenosti.

On me stalno pita „što da radim sa svom tom beskorisnom, strahovitom patnjom?"

Moje se srce uputilo ka njoj i njenom prijatelju.

Možda ništa nije toliko bolno kao vjerovanje da nema svrhe od boli koja se proživljava.

Rekao sam mojoj učenici da postoji način da bi njen prijatelj mogao preobraziti smrt čak sada, čak u strašnoj boli koju trpi: da posveti, svim srcem, patnju njegovog umiranja, i samu njegovu smrt, za dobrobit i krajnju sreću drugih.

Rekao sam joj da mu kaže: „Znam u kakvoj si boli.

Zamisli sada sve druge na svijetu koji pate kao ti, ili čak i više. Ispuni svoje srce sa suosjećanjem za njih.

I moli se bilo kome ti vjeruješ i zamoli da bi tvoja patnja pomogla ublažiti njihovu.

Ponovno i ponovno posveti tvoju bol za olakšanje njihove boli.

I ti ćeš ubrzo otkriti u sebi novi izvor snage, suosjećanje koje bi sada teško mogao zamisliti, i sigurnost, izvan svake sumnje, da tvoja patnja ne samo da nije beskorisna, nego sada ima novi čudesni smisao."

To što sam opisao mojoj studentici bila je u stvari praksa Tonglen, koju sam već podijelio s vama, ali koja poprima vrlo posebni smisao kada je netko neizlječivo bolestan ili umire.

Ako imate bolest kao rak ili AIDS, pokušajte najsilnije što možete zamisliti svaku drugu osobu na svijetu koja ima istu bolest kao vi.

Recite si s dubokim suosjećanjem: „ Mogu li ja preuzeti na sebe svakoga tko ima tu užasnu bolest.

Mogu li oni biti oslobođeni od te nedaće i od sve njihove patnje."

Tada si predočite da njihova bolesti i tumori napuštaju njihovo tijelo u obliku dima, i da se rasplinjuju u vašu bolest i tumore.

Kada udišete, vi udahnite svu njihovu patnju, a kada izdišete, vi izdahnite potpuno izlječenje i dobrobit.

Svaki puta kada činite tu vježbu, smatrajte, punim uvjerenjem, da su oni sada izliječeni.

Dok se približavate smrti, neprestano predočavajte: „Mogu li ja preuzeti na sebe patnju, strah, i usamljenost svih drugih na svijetu koji umiru ili će umrijeti.

Neka svi budu oslobođeni od boli i razočaranja; neka svi nadu utjehu i mir uma.

Može li im ma koja patnja koju ja sada trpim i koju ću trpjeti u budućnosti pomoći prema povoljnom ponovnom rođenju i konačnom prosvjetljenju."

 Poznavao sam jednog umjetnika u New Yorku koji je umirao od AIDSA.

Bio je ciničnog karaktera i mrzio je uvriježene religije, iako smo u potaji neki od nas sumnjali da je imao više duhovne znatiželje nego što je priznavao.

Prijatelji su ga nagovorili da primi tibetanskog učitelja, koji je odmah shva­tio da je najveći izvor njegovog razočaranja i patnje bio osjećaj da njegova bol ne koristi niti njemu niti ikome drugome.

Zato ga je učitelj poučio jednu stvar, i samo tu stvar: praksu Tonglen.

Unatoč izvjesnom početnom sumnjanju, on ga je uvježbavao; i svi su njegovi prijatelji primijetili izvanrednu promjenu.

On je mnogima od njih govorio da je putem Tonglena, bol koja je prije bila besmislena i strašna sada bila ispunjena gotovo uzvišenom svrhom.

Oni koji su ga je poznavali neposredno su opazili kako je taj novi osjećaj smisla preobrazio njegovo umiranje.

Umro je spokojno, pomiren sa samim sobom i svojom patnjom.

Ako praksa uzimanja na sebe patnje drugih može promijeniti nekoga tko ima malo iskustvo vježbe od prije, tada zamislite kakovu moć ima u rukama ikog učitelja.

Kada je Gvalvvang Karmapa umro u Chicagu 1981, jedan od njegovih tibetanskih učenika je napisao:

 

Za vrijeme dok sam ga ja vidio, Njegova Svetost već je imao mnogo ope­racija, neke dijelove njegovog tijela otklonjene, stvari stavljene unutar njega, izvršena transfuzija krvi, i tako dalje.

Svaki dan liječnici su otkrili znakove neke nove bolesti, da bi ih slijedeći dan opazili nestalima i zamijenjenim nekom drugom bolešću, kao da su sve bolesti svijeta našle mjesto u njegovom tijelu.

Već mjesecima nije jeo pravu hranu, i konačno su se njegovi liječnici predali.

Za njega je bilo nemoguće da bi nastavio živjeti, i mislili su da bi sistem za održa­vanje života trebao biti isključen.

Ali Karmapa je rekao: „Ne, ja ću živjeti. Ostavite ih na mjestu." I on je i dalje živio, zapanjujući liječnike, i ostavši prividno miran u svom stanju - raspoložen, zabavan, osmjehujući se, kao da se radovao svemu što je njegovo tijelo trpilo.

Tada sam pomislio, sa najjasnijim mogućim uvjerenjem, da se Karmapa podvrgao svim tim rezanjima, izražavanjima svih tih bolesti u njego­vom tijelu, pomanjkanju hrane, na posve hotimičan i dragovoljan način.

On je namjerno trpio sve te bolesti da bi pomogao umanjiti dolazeće boli ratnih bole­sti, i umiranje od gladi, i na taj način on je hotimično radio da spriječi užasnu patnju ovoga mračnog doba.

Za nas tu prisutne, njegova je smrt bila nezabora­vno nadahnuće.

Ona je vrlo duboko objelodanila učinkovitost Dharme i činje­nicu da se prosvjetljenje zbog spasa drugih može doista doseći.

 

Znam i postojano vjerujem da nema potrebe da itko na zemlji umre u mržnji i ogorčenosti.

Nikakva patnja, ma kako grozna bila, nije i ne može biti besmislena ako je namijenjena ublažavanju patnje drugih.

Imamo ispred sebe plemenitih i uzvišenih primjera vrhovnih učitelja suosjećanja, koji su, govorilo se, živjeli i umrli primjenjujući Tonglen, pri­majući na sebe bol bića dok su udisali, i obasipajući iscjeljenje na cijeli svi­jet dok su izdisali, tokom cijelog svog života, i sve do njihovog posljednjeg samrtnog daha.

Toliko je neizmjerno i moćno bilo njihovo suosjećanje, učenja kažu, da ih je u trenutku njihove smrti, izravno odvelo k ponovnom rođenju u carstvu Bude.

Koliko bi svijet i naše iskustvo o tome bio promijenjen kada bi svatko od nas, dok živimo, i dok umiremo, mogao moliti ovu molitvu zajedno sa Shantidavom i svim učiteljima suosjećanja:

 

Mogu li ja biti zaštitnik onima bez okrilja,

Vodič onima koji putuju,

i brod, most, i prijelaz

Onima koji žude za udaljenim žalom.

 

Može li bol svakog živućeg stvora

Potpuno iščeznuti.

Mogu li biti iscjelitelj i lijek

I njegovatelj

Za sve bolne na svijetu

Dok svaki iscijeljen ne bude.

 

Upravo kao i svemir

I ogromno prapočelo kao što je zemlja,

Mogu li svagda davati snage životima

Svih neizmjernih bližnjih stvorenja

I sve dok ne minu od bola

Mogu li također izvor života biti

Svim carstvima raznolikih stvorova

Koja dosežu sve do konca trajanja.