U našem svijetu, gdje međutim ne znamo da je čak moguće pomoći mrtvima, i gdje uopće nismo sučelili činjenicu smrti, takovo vedro i mudro razmišljanje ne može biti lako.

Biće koje prolazi kroz bolan gubitak po prvi put, moglo bi biti jednostavno skrhano jačinom uznemirujućih osjećaja, silnom tugom, gnjevom, nijekanjem, povlačenjem, i krivnjom koje iznenada opažaju kako ih iznutra pustoše.

Pomoći onima koji upravo prolaze kroz gubljenje nekoga vrlo bliskog zahtijevat će od vas sve vaše strpljenje i osjećajnost. Trebat ćete provesti vremena sa njima i dopustiti im da govore, slušati nijemo bez osuđivanja dok se prisjećaju svojih najskrovitijih sjećanja, ili prolaziti uvijek iznova pojedinosti smrti.

Iznad svega, bit će potrebito jed­nostavno biti tamo s njima dok oni proživljavaju najokrutniju tugu i bol njihova cijelog života.

Osigurajte da ste im dostupni svo vrijeme, čak i kada se čini da vas ne trebaju.

Carol, udovica, bila je intervjuirana za video seriju o smrti godinu poslije smrti njezinog muža. „Kada se osvrnete unatrag na prošlu godinu", upitali su je, „za koga biste mogli reći da vam je najviše pomogao?" Odgovorila je: „Ljudi koji su nastavljali telefonirati i dolaziti, čak i kada sam rekla „ne".

Ožalošćeni ljudi prolaze kroz vrstu smrti. Upravo kao osobe koje zaista umiru, oni trebaju znati da su uznemirujući osjećaji koje trpe prirodni.

Oni trebaju isto tako znati da je tok žalovanja dug i često vijugav, gdje se tuga vraća stalno iznova u ciklusima.

Njihov šok i obamrlost i nevjerovanje će venuti, i biti zamijenjeni sa dubokim i s vremenom očajnim osvješćivanjem neizmjernosti njihovog gubitka, koji će se i sam konačno ustaliti u stanju oporavljanja i ravnoteže.

Recite im da je to uzorak ponašanja koji će se ponavljati uvijek iznova, mjesec za mjesecom, i da su svi njihovi neizdržljivi osjećaji i strahovi, zbog kojih su prestali djelovati kao ljudska bića, normalni.

Recite im da iako to može potrajati godinu ili dvije, njihova će žalost konačno skončati i biti pretvorena u prihvaćanje.

Ovo je Judy Tatelbaum ispričala:

Tuga je rana koja treba pažnje da bi iscijelila. Nastojati u potpunosti shvatiti tugu znači sučeliti naše osjećaje otvoreno i pošteno, iznijeti i osloboditi ih potpuno, naviknuti se na njih i prihvatiti ih koliko god dugo trebalo rani da zacijeli.

Bojimo se ako ju jednom priznamo, da će nas dotući. Istina je da tuga koja je spoznata, nestaje. Tuga koja je neizražena je tuga koja traje neodređeno.

Ali tako često, tragično, prijatelji i rodbina ožalošćenih očekuju od njih da se „vrate na normalno" nakon nekoliko mjeseci. To samo pojačava njihovu smetenost i usamljenost dok njihova tuga ne prestaje, i ponekad se čak produbljuje.

Na Tibetu, kao što sam rekao, cijela će zajednica, prijatelji i rođaci, sudjelovati tijekom četrdeset devet dana nakon smrti, i svatko je potpuno zaokupljen u aktivnostima duhovne pomoći koja se odaje pokojnima, sa svih stotinu stvari koje se trebaju učiniti.

Ožalošćeni će tugovati, i malo će pla­kati, jer je to ipak normalno, a onda kada svi odu, kuća će izgledati prazno. Ipak, na toliko mnogo osjećajnih, srdačnih načina, uskomešanost i potpora tih četrdeset devet dana, pomogli su im kroz veliki dio njihovog oplakivanja.

Suprotstaviti se gubitku sam, u našem je društvu vrlo različito. A svi uobičajeni osjećaji tuge snažno su povećavani u slučaju iznenadne smrti, ili samoubojstva.

To pojačava osjećaj da je ožalošćeni nemoćan na bilo koji način da pomogne voljenom koji je umro. Vrlo je važno za bližnje u tom slučaju da odu i vide tijelo inače bi moglo biti teško shvatiti da se smrt doi­sta dogodila.

Ako je moguće, ljudi bi trebali sjesti pored tijela, izreći što tre­baju, izraziti svoju ljubav, i spremiti se da kažu zbogom.

Ako to nije moguće, nađite fotografiju osobe koja je upravo umrla i počnite proces opraštanja, dovršite pripovijest, i ostavite ju. Ohrabrite one koji su pretrpjeli iznenadnu smrt voljenih da tako učine, i to će im pomoći da prihvate novu, tužnu zbilju o smrti.

Također im recite o ovim načinima koje sam opisao o pomaganju umrlima jednostavnim postupcima koje također mogu rabiti, umjesto da bespomoćno sjede sjećajući se bez prestanka trenutka smrti u mučaljivom razočaranju i samookrivljavanju.

U slučaju iznenadne smrti, bližnji mogu često iskusiti neobuzdane i neobične osjećaje bijesa na ono što oni vide kao uzrok smrti.

Pomozite im da izraze taj gnjev, jer ako se zadrži unutra, prije ili kasnije će ih gurnuti u kroničnu depresiju. Pomognite im da se oslobode bijesa i razotkriju dubine boli koji je sakriven iza njega. Tada oni mogu početi bolan ali krajnji zada­tak otpuštanja.

Također se često događa da je netko ostavljen nakon smrti voljenog sa osjećajem snažne krivnje, opsjednuto se vraćajući na greške u prošloj vezi, ili mučeći sam sebe o onome što je mogao učiniti da spriječi smrt.

Pomozite mu da govori o svojim osjećajima krivnje, ma kako nerazboriti i ludi mogli biti. Polagano će ti osjećaji oslabiti, i on će si oprostiti i nastaviti svoj život.