Statistika dokazuje da se u našim današnjim bolnicama opće stanje pacijenata često znatno pogoršava.

Tamo se provodi liječenje koje polazi samo od simptoma, isključivo se misli na bolest, liječnici se bave samo njome.

Pa ipak se kaže da nešto zacjeljuje, a riječ zacjeljivati dolazi od cijel (cio).

Jedini put prema zdravlju svodi se na skrb za cjelinu, za zdravlje kao cjelinu, treba ići stručnjaku koji se isključivo bavi zdravljem, a ne bolešću.

Suočavanje s bolešću sigurno je krivi put.

Analizirati bolest znači tražiti njene materijalne uzroke.

Traženje uzroka bolesnih zbivanja trebalo bi nas dovesti do toga da pronađemo uzrok izgubljenoga sklada.

Nema na čitavu svijetu nikakva principa bolesti, postoji samo princip zdravlja.

Stoga s pacijentom, koji se udaljio od toga principa sklada, koji je »neusklađen«, treba raditi samo toliko da mu se pokaže zašto je tako, kako mu se dogodilo da se udalji.

Obično tako dođu do izražaja zamršeni skriveni razlozi, koji u pravilu dopiru u psihičko područje.

Doktor službene medicine nastojat će na temelju onoga što je naučio, tretirati bolest kao takvu, dakle će postupati simptomatski.

A ja smatram da je to iz temelja krivo!

Makar vam to možda teško pada, savjetujem vam da tako dugo tražite liječnika ili prirodnog terapeuta dok ne nađete takvoga koji će nastojati da u vama ponovno uspostavi narušeni princip zdravlja.

Priznajte da ste vi sami uzrok svo­jega problema, u ovome slučaju, bolesti.

Ako duša pati, tijelo je bolesno.

Jedan indijski vjerski učitelj kaže o tome: »Kad neki pacijent dođe liječniku koji se školovao na Zapadu, ovaj po­činje razmišljati, dijagnosticirati, analizirati, tražiti gdje je bolest, o kakvoj se vrsti bolesti radi i čime se ona može suzbi­jati.

Služi se jednim dijelom svoga duha, racionalnim dijelom.

Ide u napadaj, počinje osvajati bolest: izbija boj između bole­sti i liječnika.

Pacijent je izvan igre, liječnik se ne brine za pacijenta.

On se sprema pobijediti bolest, a na pacijenta ne obraća ni najmanju pozornost.«

To je točan opis situacije u kojoj je naša današnja medi­cina. Bez zanimanja za čovjeka, dakle, na nečovječan način.

Traga se za uzrokom bolesti. A što ako je uzrok sam čovjek, kako će se onda bez čovjeka naći uzrok bolesti?

U mnogim slučajevima gdje je nuždan boravak u bolni­ci, povod za poboljšanje je u tome da je pacijent uklonjen iz svoje uobičajene svagdašnje okoline koja ga je učinila bo­lesnim.

Često je već to dostatno da ponovno proradi unutarnji »liječnik« u podsvijesti.

Uz medicinu koja se služi aparatima, ne bi uopće smjelo - kod ovakva procvata tehnike - bolesnika ni biti.

Pa ipak, sve više ljudi, Bogu hvala, shvaća da do pravoga uspjeha može dovesti samo medicina koja se bavi cjelinom.

Moderna služ­bena medicina čini bolest podnošljivijom, a posve je uklanja rijetko.

Bolest je otklon od onoga što je izvor zdravlja: otklon od sklada, ljubavi, zadovoljstva i sreće.

Svi bismo trebali pridonijeti da na ovome svijetu bude više sklada i ljubavi.

U tom slučaju, ono što ne odgovara principu ljubavi i sklada, nužno se mora smanjiti.

Ali nemojte puno misliti na svijet, mislite na sebe, jer vi ste središte toga, svoga svijeta.

Svijet možete promijeniti tako da sebe promijenite.

Pokušajte to jednom. P

rvome čovjeku kojega sretnete, priđite s ljubavlju, pa ćete doživjeti malo čudo. Napišite mi o tome nekoliko redaka.

Razmjena misli dobro će nam doći, na istome smo putu.

  Nastavlja se…

 Erhard F. Freitag.