Najopasnija prijetnja našemu zdravlju dolazi danas od »ste­čenoga sindroma slabosti imuniteta«, od AIDS-a.

To je slom našega biološkog obrambenog sistema uzrokovan virusima, protiv kojega zasad nema učinkovita lijeka. Stručnjaci pretpo­stavljaju da do izbijanja bolesti dolazi kod otprilike 90 % inficiranih. Broj inficiranih dosad se podvostučavao svakih devet do dvanaest mjeseci, tok bolesti je smrtan. AIDS važi kao neizlječiv.

Dok se donedavno mislilo da se AIDS može ograničiti na određene »rizične grupe« (homoseksualci, ovisnici o dro­gama, prostitutke), danas moramo priznati da AIDS-virus ne zna za granice te vrste.

Virus se jedino pridržava načina zaraze kakav je u međuvremenu postao poznat. Zaraza nastaje sek­sualnim kontaktom, preuzimanjem krvi i nedovoljno sterili­ziranim instrumentima kao što su šprice. Tko na to u svojemu postupanju obraća pažnju, može se lako zaštititi. Nije, dakle, na mjestu uzbuna zbog »rizičnih grupa« nego uzbuna zbog rizičnoga ponašanja: AIDS se ne dobiva, AIDS se - uzima.

U raspravama i priopćenjima doktora medicine, poli­tičara, novinara koji oblikuju javno mišljenje u sredstvima priopćavanja AIDS se smatra neprijateljem, pa se tako i pri­kazuje. A s neprijateljem se ne govori, ne pita se ima li on što reći, nego se na nj udara svim sredstvima, kako bi ga se uniš­tilo.

Svojim rječnikom i svojim stajalištima naši nas liječnici i političari s područja zdravstva često podsjećaju na vojne zapovjednike koji u svojoj borbi protiv naših bolesti smatraju naše tijelo bojnim poljem.

Ako stvar promatramo s drugoga gledišta, možemo sim­ptome bolesti shvatiti kao signalne lampice našega auta, koje zasvijetle kad treba mijenjati ulje ili kad ključa voda u hladn­jaku. Sigurno je da ne bi bilo dobro kada bismo te male žaruljice odvili ili kada bismo ih nečim pokrili kada zasvijetle.

Znamo što nam je činiti s autom ako se gdjegdje pojavi smetnja. Ali kada zasvijetle opominjuće lampice našega tijela, često ne shvaćamo što nam žele priopćiti, ne obaziremo se na to, ili ih lijekovima tjeramo u šutnju.

Doista mnoge bolesti potječu od neriješenih životnih problema i s njima povezanih duhovnih stavova i programa u podsvijesti. Tek kada se s njima suočimo, naš će organizam ponovno steći svoj prirodni ritam i svoju unutarnju harmoni­ju.

Čim shvatimo i prihvatimo poruku koju bolest sadrži, naše tijelo se rasterećuje od onoga što je našlo izraza u bolesti jer smo to u životu ispustili iz vida. U tom su smislu bolesti često izvrsni učitelji, koji nam mogu mnogo reći o nama i o tome kako vodimo svoj život.

Samo moramo biti spremni da to čujemo i potrudimo se shvatiti.

Pokušajmo shvatiti kakva su priopćenja o nama samima sadržana u bolesti stečenog sindroma slabosti imuniteta, AIDS-u.

AIDS je prije svega obilježen osjećajnim nabojem -više nego ijedna druga bolest od mračnih dana srednjega vi­jeka. Ne samo zato što mu dosad nema učinkovita lijeka, što je tijek bolesti smrtan, nego i zato jer se prenosi preko te­meljnih ljudskih životnih pojavnosti - spolnosti, začeća, ljubavi.

Upravo se u području spolnosti očituju duboko obuhvatni problemi od kojih danas trpimo. Jedinstvo spolnosti i ljubavi, strasti i suosjećanja izgubljeno je za nas.

Samo smo u rijetkim slučajevima u stanju »izdržati« u duljem razdoblju zbliženost s drugom osobom.

Često su i osobe u braku zapravo samci. Ali kad žudnja našega srca ostaje neutažena, utoliko više očekujemo od seksa - više nego nam može pružiti. U tome području elementarne životne snage dolazi tako do unu­tarnje rascijepljenosti koja se u različitim oblicima proteže i na druga područja našega života.

Osim toga u mnogim su industrijskim zemljama ljudi obilježeni veoma pesimistički obojenim stavom prema živo­tu. Prema rezultatima ankete o tome kako vidimo budućnost 50 postotaka odrasloga pučanstva u Engleskoj računa s atom­skim ratom još za njihova života, 75 posto mladeži u Saveznoj Republici Njemačkoj smatra da je svijet koji nas okružuje upropašten tehnikom i kemijom, a i iz Sjedinjenih Država stižu izvješća da je u pučanstvu stav prema životu obilježen nepovjerenjem, rezignacijom i strahom od budućnosti.

A ako je ljubav prestala biti temeljnim iskustvom u ljudskome životu i ako ljudi ne vide više takvu budućnost za koju se isplati živjeti, onda beznadnost i besmislenost lako postaju temeljni životni osjećaji, a volja za životom popušta.

A kada je snaga naše životne volje slomljena, oslabit će i tjelesne obrambene snage. Jer stanje našega tijela uvijek odra­žava naša duhovna i duševna stajališta.

Što se više udaljujemo od prirode i od duha života, to više dopuštamo negativnim i razornim mislima i predodžba­ma da nad nama zavladaju, to više gubimo svoju duhovnu i tjelesnu srž i na kraju nemamo u sebi ničega čime bismo se mogli suprotstaviti virusu.

Od velikoga je značenja u toj svezi način kako političari i utjecajni novinari obrađuju tu temu u medijima. Jer bolest koja važi kao neizlječiva i prijeti da uzme razmjere epidemije, izaziva dakako strah.

Stanovita količina straha primjerena je i razumna uko­liko vodi razboritoj promjeni našega seksualnog ponašanja da se smanji opasnost od zaraze.

Ali strah može značiti nož u leđa našemu tijelu, ako izgubi točan uvid i uzme pretjerane razmjere, jer će tako ugroziti ono što napada i virus - tjelesni sistem imuniteta.

Neutemeljena i pretjerana bojazan od zara­ze AIDS-om i od oboljenja, ali i drugi negativni osjećaji i stavovi, pravi su otrov za naše obrambene snage. Oslabljuju otpornu snagu tijela u odnosu na bolesti i infekcije svih vrsta, a naročito u odnosu na AIDS.

Hoće li se sindrom oslabljenoga imuniteta AIDS proširiti u katastrofalnu epidemiju, koja će cijele krajeve lišiti pučan­stva, kao što stoji u mnogim prognozama, dobrim dijelom ovisi o nama.

Neovisno o rezultatima virologa koji traže djelotvoran medikament, opće stanje imuniteta određeno je ne samo odgovornim i razboritim ponašanjem pojedinaca nego i duhovnim i emocionalnim ozračjem cijele zajednice i njezinih institucija.

Možda bi AIDS mogao biti poticaj da posta­nemo svjesni sudbonosnoga trenda kojim od vlastita svijeta sve više pravimo neprijatelja života. Njegujmo svoju ljubav prema životu, založimo se za unošenje zdravlja i za održavanje zdravlja u svim područjima i aspektima svojega života.

U svezi s time reći ću još koju riječ o seksualnosti. S prizvukom žaljenja govori se o tome da moramo promijeniti svoje seksualno ponašanje.

Ali treba li to žaliti? Zar je lju­bavna veza s našom partnericom, s našim partnerom dosad bila neograničeno valjana i sretna?

Možda postoji mogućnost da drugačijim seksualnim ponašanjem otkrijemo sasvim nova područja ljubavnoga iskustva.

Možda ograde koje se sada gra­de ispred tjelesne ljubavi, kriju u sebi šansu za maštovitiji i nježniji ljubavni život između žena i muškaraca. To bi moglo pomoći da prevladamo rascijepljenost i proturječnost svoje seksualne svijesti i da opet zbližimo seksualnost i ljubav.

Naš stav prema vlastitom tijelu, prema bolesti i zdravlju danas je još uvijek uvelike označen predodžbom da je tijelo neka vrsta stroja koji funkcionira neovisno o duhu i o osjeća­jima.

Ta neobična ideja polazi od toga da je čovjek sastavljen od dva strogo odijeljena područja koja u načelu jedno na dru­go ne utječu.

Koliko pak mnogo taj stav zaobilazi stvarnost, pokazali su američki terapeuti karcinomskih bolesti Carl i Stephanie Simonton. Kod pacijenata svoje klinike postigli su meditacijom, vježbama vizualiziranja, pozitivnim mišljenjem i duhov­nim vođenjem života podvostručenje šansi za trajanje života.

Tko hoće ozdraviti, naučit će tamo kako se stječe jasnoća o uzrocima zbog kojih se isplati ostati na životu. A najvažnije su vježbe u kreativnome vizualiziranju i pozitivnome mišljenju, kojima se imunitetski sustav planski ojačava kako bi mogao izaći nakraj s bujanjem stanica raka.

Spoznaja da između imunitetnoga sustava i duhovno emocionalnoga života nekog čovjeka postoji uska poveza­nost, od najveće je važnosti dakako i za odnos prema AIDS-u.

Misli izazivaju biokemijske procese koji po cijelome tijelu razašilju određene poruke iz mozga.

Tko želi smanjiti opasnost od zaraze AIDS-om ili tko želi, ako je do zaraze već došlo, smanjiti vjerojatnost stvarno­ga izbijanja bolesti, mora prije svega preispitati svoje životne prilike.

Kao prvo bi se trebalo rastati s mišlju da je AIDS neizlječiv. Tu ćemo misao zamijeniti sljedećom sugestijom:

Moje je tijelo hram, mjesto mira i sklada. Zlatno svjetlo struji odozgo na moje živce i putove moje krvi. Svjetlost čisti moju krv i moje tjelesne sokove i osjećam kako snaga života sa svih strana prodire u moje tijelo. Ako se pomirim sa svim okolno­stima svojega života, bit ću svakoga dana zdraviji i vitalniji.

Liječiti znači ljubiti. Ljubim i prihvaćam svoje tijelo kao svojevrsni izražaj stvaralaštva. Ozdravljujuća svjetlost ljubavi sad prodire u svaku stanicu mojega tijela. Zahvaljujem što postojim, jer tako čudesne ljekovite sile u meni dolaze do izražaja.

Po tome trebali bismo doći na to da sve u sebi što nas duševno opterećuje, izvedemo načistac i da učinimo sve kako bismo doveli sebe u pozitivno i skladno opće stanje.

Neprestano se čuju izvješća o pacijentima AIDS-a i o dosad samo inficiranim osobama, koji su uz ljubazno opho­đenje ljudi što ih okružuju i dosljednim pozitivnim vođenjem života, kao i preuređenjem svoje podsvijesti uz pomoć pozitivnih sugestija, uspjeli zakočiti, pa čak i zaustaviti tok bole­sti.

Drugi pak žive tako godinama s virusom, a da se znakovi akutnoga oboljenja nisu uopće pojavili. Očito je da su ti ljudi bili kadri stabilizirati svoj imunitetni sustav snagom pozi­tivnih misli i predodžaba i blagonaklonim stajalištem prema životu uopće, pa su tako oduzeli virusu ubilačku snagu.

Danas je prvi dan ostatka mojega života - ta, u mnogim životnim situacijama potvrđena maksima, pokazuje i ovdje svoju unutarnju snagu: ona nam čini jasnim kako je nepovra­tan i dragocjen svaki pojedini trenutak našega života i kako ga lako spiskamo svojom nepažnjom i tromošću svojih navika, a na kraju stoji neizbježna smrt.

Od ljudi koji nisu pali u očaj kad su preko AIDS-testa doznali da otad moraju živjeti s virusom, uvijek iznova čuje­mo da su svoj život potpuno promijenili. Da im je život stekao nepojmljivu svježinu i intenzitet, te osjećaj slobode koji im je prije bio nepoznat.

Tko je prošao kroz vatru straha, može svaki trenutak svjesno i otvoreno pozdraviti, pa njegov život dobiva novu dubinu i ljepotu. Susret sa smrću životu uvijek dobro dolazi.

  Nastavlja se…

 Erhard F. Freitag.