Meditacija ne znači samo sklopiti oči i sjediti u tišini.

Duboko u sebi, ondje gdje tiho sjedi Buddha pod svojim bodhi drvom, bez ikakvih pokreta, duboko u njemu postoji pokret, ples svijesti.

Naravno nevidljiv, ali ipak postoji jer ništa ne miruje. Mirovanje je nestvarna riječ, u stvarnosti joj ništa ne odgovara.

Sve ovisi o nama: mi možemo od našeg života učiniti nemir ili ples. Odmaranje nije u prirodi stvari, ali možemo stvoriti vrlo kaotičan nemir – to je onda jedno stanje, neuroza, ludilo.

Ili se možemo kreativno ponašati prema toj energiji.

Tada nespokojstvo nije više nemir već počinje izgledati kao blagost, milostivost – počne sličiti plesu, pjesmi.

Paradoks je u tome – i onda kad je plesač posve obuzet plesom, postoji pauza – događa se nemoguće – nastaje središte ciklone.

Ali ta pauza nije moguća ni na koji drugi način. Samo kad je ples potpun, samo se tada događa taj fenomen – pauza.

U svemu tom plesu postoji jedno središte. Ples se ne može izvoditi bez središta.

Periferija pleše, obodnica pleše – da bi se upoznalo središte, treba biti savršen plesač.

Samo tada, kao suprotnost plesa, čovjek iznenada postaje svjestan nečega vrlo tihog i mirnog u sebi.