Moja prijateljica, koji je upravo diplomirala na poznatoj medicinskoj školi, počela je raditi na jednoj od najvećih londonskih bolnica.

Njenog prvog dana u bolnici, četiri ili pet ljudi je umrlo.

Bio je to užasan šok za nju; ništa u nje­nom školovanju nije ju uopće osposobilo da se bavi time.

Nije li to zapan­jujuće, znajući da je ona bila obučavana da bude liječnik?

Jedan je starac ležao na krevetu, zureći u zid.

Bio je sam, bez obitelji ili prijatelja i očajnički je želio da netko razgovara sa njim.

Ona mu je prišla.

Njegove su se oči napu­nile suzama i svojim ju je drhtavim glasom upitao zadnje pitanje koje je ona očekivala čuti: „Mislite li da će mi Bog ikada oprostiti moje grijehe?"

Moja prijateljica nije uopće imala predodžbu kako odgovoriti; njezina ju je obuka ostavila posve nepripremljenu za bilo koje duhovno pitanje.

Nije imala ništa za reći; jedino što je morala prikriti bio je njezin profesionalni položaj kao doktora.

Blizu nije bilo kapelana, i ona je samo stajala tu, paralizirana, nemoćna odgovoriti na očajan poziv njenog pacijenta za pomoć i za uvje­renje o smislu njegovog života.

Zapitala me je u svome bolu i zbunjenosti: „Što biste vi učinili?"

Rekao sam joj da bih ja sjeo pokraj njega, primio mu ruku, i pustio ga da priča.

Ponavljano sam bio zadivljen činjenicom, da ako samo pustite ljude da pripovijedaju, dajući im vašu potpunu i suosjećajnu pažnju, reći će stvari iznenađujuće duhovne dubine, čak kada misle da nemaju nikakvo duhovno vjerovanje.

Svatko ima osobnu životnu mudrost, i kada pustite osobu da govori vi dopuštate toj mudrosti da dođe na vidjelo.

Često sam bio veoma ganut kako možete pomoći ljudima da pomognu sami sebi pomažući im da otkriju njihovu osobnu istinu, zbilju čiju plodnost, zadovoljstvo, i dubinu nikada ne bi mogli slutiti.

Izvori ozdravljenja i svjesnost duboko su u svakom od nas, i vaš cilj nije nikada i ni po kakvim okolnostima izlagati svoje vjerovanje nego njima omogućiti da to nađu unutar njih samih.

Vjerujte dok sjedite pokraj umiruće osobe da sjedite uz nekoga tko ima istinsku mogućnost da bude Buda.

Zamislite njihovu Buda prirodu kao sjajno i nepomično ogledalo, i svu njihovu bol i tjeskobu kao laganu, sivu sumaglicu na njemu koja može biti brzo razbistrena.

To će vam pomoći da ih vidite kao vrijedne ljubavi i oproštenja, i izvući iz vas vašu bezuvjetnu ljubav; uvidjet ćete da će takvo stajalište dopustiti umirućoj osobi da se znatno otvori prema vama.

Moj je učitelj Dudjom Rinpoche običavao reći da je pomoći umirućoj osobi kao pružati ruku nekome tko je u trenutku padanja, da ga podignete.

Putem snage i mira i duboke suosjećajne pažnje vaše prisutnosti, pomoći ćete im da probude vlastitu snagu.

Odlika vaše prisutnosti u tom najranji­vijem konačnom trenutku je najvažnija.

Kao što je Cecily Saunders napisala: „Umirući su odbacili maske i plitkosti svakodnevnog života i svi su oni više otvoreni i osjećajni zbog toga.

Oni kroz sve vide nestvarnost.

Sjećam se da je jedan čovjek rekao: „Ne, neću čitanje.

Jedino hoću ono što je u vašem umu i srcu. "

Nikada ne idem k postelji umirućih osoba a da se prethodno nisam duhovno pripremio, bez samo-udubljivanja u svetu atmosferu prirode mog uma.

Tada se ne trebam mučiti da nađem suosjećanje i istinitost, jer će oni biti tu i prirodno zračiti.

Zapamtite, vi ne možete učiniti ništa da nadahnete osobu ispred vas ako prvo ne nadahnete samoga sebe.

Pa ako ne znate što učiniti, kada se osjećate nemoćni da učinite bilo što za pomoći, onda se molite i meditirajte, prizo­vite Budu ili neku drugo obličje u čiju svetu moć vjerujete.

Kada sam ja suočen s nekim tko prolazi kroz strahovitu patnju, dozivam sa žarom pomoć svih Buda i prosvijetljenih bića, svojim srcem potpuno otvorenim osobi koja umire predamnom, i suosjećanje zbog njihove boli ispunjava moje biće.

Prizivam što je silnije moguće blizinu mog učitelja, Buda i onih prosvijetlje­nih bića sa kojima imam posebnu vezu.

Sakupljam sve svoje moći odanosti i vjere, koje vidim u slavu iznad umiruće osobe, zagledani dolje na njih sa ljubavlju, i lijevajući svjetlo i blagoslov na njih, pročišćujući ih od svih njihovih prošlih karmi i sadašnje agonije.

I dok tako činim, nastavljam moliti da bi osoba ispred mene bila pošteđena daljnje patnje, našla mir i oslobođenje.

To činim s najdubljom koncentracijom i ozbiljnošću, i onda nastojim mirovati u prirodi mog uma i dopustiti njegovom spokoju i sjaju da prožme atmosferu u sobi.

Mnogo, mnogo puta bio sam preplavljen strahopoštovanjem i osjećanjem svete prisutnosti koja se tada samo prirodno smjesti, i koja povratno nadahne umiruću osobu.

Sada ću reći nešto što bi vas moglo iznenaditi.

Smrt može biti vrlo nadahnjujuća.

U mojem iskustvu sa umirućim ljudima, otkrio sam da sam sebe samoga iznenadio načinom na koji su moje molitve i prizivanja preobrazili ugođaj, i ja sam sam produbio moju vjeru vidjevši koliko su djelotvorni to prizivanje i molitva i prisustvo buda.

Otkrio sam da je biti pokraj samrtne postelje učinilo moju osobnu praksu daleko moćnijom.

Ponekad vidim da umiruća osoba također osjeća tu atmosferu dubokog nadahnuća, i zahvalna je da se opskrbila mogućnost za naše dosezanje, zajedno, trenutka stvarnog i preobražavajućeg zanosa.