Rekao sam, „Pokažite umirućoj osobi bezgraničnu ljubavi, ali u nekim situacijama to nije lako.

Možda imamo dugu povijest patnje s osobom, možda osjećamo krivnju zbog nečega što smo njoj učinili u prošlosti, ili ljutnju i mržnju zbog nečega što je osoba nama učinila.

Zato mi dopustite da vam savjetujem dva vrlo jednostavna načina s kojima možete osloboditi ljubav u vama prema umirućoj osobi.

Ja i moji stu­denti koji rade sa umirućima spoznali smo da su oba od tih načina moćni.

Prvo, gledajte na umiruću osobu i mislite o njoj da je baš kao i vi, sa istim potrebama, istom osnovnom željom da bude sretna i da izbjegne patnju, sa istom usamljenošću, istim strahom od nepoznatog, istim tajnovitim prosto­rima tuge, istim polu priznatim osjećajima beznadnosti.

Uvidjet ćete da, ako doista tako činite, vaše će se srce otvoriti prema osobi a ljubav će se pojaviti medu vama.

Drugi je način, a meni se taj čini čak i moćnijim, da stavite sebe izravno i postojano na mjesto umiruće osobe.

Zamislite da ste vi na toj postelji, gle­dajući u lice smrti.

Zamislite da ste tamo u bolu i osamljenosti.

Tada se istinski zapitajte: Što bi ti mogao najviše trebati?

Što bi najviše volio?

Što bi ti najviše želio od prijatelja ispred tebe?

Ako provodite te dvije prakse, mislim da ćete pronaći da je to što umiruća osoba želi ono što biste vi najviše željeli: da budete stvarno voljeni i prihvaćeni.

Često sam vidio da ljudi koji su vrlo bolesni čeznu da budu dotaknuti, čeznu da se prema njima postupa kao prema živućim bićima a ne kao prema bolesnima.

Velika se utjeha može dati bolesnima jednostavno dodirom njiho­vih ruku, gledanjem u njihove oči, nježno ih masirajući ili prigrlivši ih, ili dišući mirno u istom ritmu s njima.

Tijelo ima svoj osobni govor ljubavi; kori­stite ga neustrašivo, i otkrit ćete da umirućem donosite olakšanje i utjehu.

Često zaboravljamo da umirući gube cijeli svijet: kuću, posao, rod, tijelo, um - oni gube sve.

Svi gubici koje bismo vjerojatno mogli doživjeti u životu sjedinjeni su zajedno u jedan nadmoćan gubitak kada umiremo, pa kako ne bi svatko umirući ponekad bio tužan, ponekad uspaničen, ponekad bijesan?

Elisabeth Kubler-Ross predlaže pet stupnjeva u procesu sporazumijevanja

sa umirućim: nijekanje, bijes, pogodba, depresija i prihvaćanje.

Naravno da neće svi prolaziti sve te stupnjeve, ili ne obavezno tim redom; a za neke ljude put prihvaćanja može biti krajnje dug i trnovit; drugi uopće niti ne mogu dosegnuti prihvaćanje.

Naša kultura ne daje ljudima istinsku perspektivu misli, osjećaja i iskustava, i mnogi ljudi sučeljavajući smrt i njezin konačan napad, otkrivaju svoje osjećaje prevarene njihovim osobnim neznanjem, i strašno su razočarani i ljuti, pogotovo jer se nitko ne doima da hoće shvatiti njih i njihove najiskrenije potrebe.

Kao što Cicely Saunders, veliki istraživač pokreta staračkih domova u Britaniji, piše:

„Jednom sam upitala čovjeka koji je znao da je umirao što je tražio iznad svega u onima koji su se brinuli o njemu.

On je odgovorio, „Nekoga tko će izgledati kao da me pokušava razumjeti.

Doista je nemoguće potpuno razumjeti drugu osobu, ali nikada nisam zaboravio da on nije tražio da se uspije nego samo da bi netko dovolj­no brinuo da pokuša razumjeti."

Prijeko je potrebno starati se dovoljno kako bi pokušali i uvjeriti tu osobu da što god bi oni mogli osjećati, ma koje njihovo razočaranje ili ljutnju, da je to prirodno.

Umiranje će iznijeti na vidjelo mnoge potisnute osjećaje: tugu ili neosjetljivost ili krivnju, ili čak zavist prema onima koji su još dobro.

Pomozite osobi da ne guši te osjećaje kada se pojave.

Budite sa osobom dok ih valovi boli i duboke tuge slome; prihvaćanjem, vremenom i strpljivim razumijevanjem, osjećaji polagano jenjavaju i vraćaju umiruću osobu na tu osnovu spokojstva, mira, i zdravog razuma koja je najnedokučivija i istinski njihova.

Ne pokušavajte biti suviše mudri; ne pokušavajte uvijek tražiti nešto duboko za reći.

Ne trebate činiti ili reći išta da bi stvari učinili boljima.

Samo budite tamo najpotpunije moguće.

A ako vi jako osjećate tjeskobu i strah, i ne znate što učiniti, priznajte to otvoreno umirućem i zamolite njegovu ili njezinu pomoć.

Ta iskrenost će vas i umiruću osobu zbližiti, i pomoć i u otva­ranju slobodnijeg sporazumijevanja.

Ponekad umirući znaju daleko bolje nego mi kako bi oni mogli biti pomognuti, i mi trebamo znati kako navesti njihovu mudrost i pustiti ih da nam daju ono što znaju.

Cicely Saunders nas je zamolila da se podsjetimo da, boraveći sa umirućima, mi nismo jedini dar­ovatelji.

 „Prije ili kasnije svi koje rade sa umirućima saznaju da oni primaju više nego što daju, budući oni sreću strpljivost, hrabrost i često šalu. Mi to moramo reći..."

Priznavanje našeg prepoznavanja njihove hrabrosti često može nadahnuti umiruću osobu.

I ja sam također iskusio da mi je pomoglo sjećanje na jednu stvar: da je umiruća osoba predamnom uvijek, negdje, urođeno dobra.

Ma kakav se gnjev ili osjećaj pojavio, ma kako trenutno potresno ili užasavajuće moglo biti, usredotočenje na tu unutarnju dobrotu obuzdat će vas i dati vam perspektivu koju trebate da bi mogli još više pomoći.

Upravo kao kada se svađate sa dobrim prijateljem, ne zaboravljate najbolje osobine te osobe, isto tako učinite sa umirućom osobom: Ne osuđujte ih po bilo kojim osjećajima koji se izražavaju.

To vaše prihvaćanje oslobodit će umiruću osobu da bi bila onoliko nesputana koliko on ili ona treba biti.

Odnosite se prema umirućima kao da su sposobni biti otvoreni, puni ljubavi i plemeniti.

Na dubljoj, duhovnoj razini, nalazim da je krajnje korisno uvijek se sjet­iti da umiruća osoba ima Budinu prirodu, bez obzira jesu li oni to pojmili, i da imaju mogućnost za potpuno prosvjetljenje.

Kako se umirući približuje smrti, ta je mogućnost na mnogo načina čak i veća. I zato oni zaslužuju čak više skrbi i poštovanja.