“Hoćeš li ikada početi shvaćati značenje tla pod svojim nogama? Sve je sveto – od zrnca pijeska do velike planine. Na ovoj zemlji jučer i sutra postoje vječno­. Mi domoroci čuvari smo ovih svetih mjesta.”

Peter Plavi Oblak, Mohawk

Antropolozi tvrde da je na tlu Sjeverne Amerike živjelo oko 600 različitih naroda.

Među njima su postojale mnoge razlike uvjetovane zemljopisnim, klimatskim i drugim okolnostima.

Međutim, unatoč razlikama, možemo reći da je njihov odnos prema svijetu bio vrlo sličan, a ono što im je svima zajedničko jest doživljavanje svega što nas okružuje svetim.

Istraživač stare sjevernoameričke tradicije Joseph Epes Brown kaže: Svijet prirode bio je njihov hram i unutar tog svetišta oni su izražavali veliko poštovanje prema svakom obliku života, ulozi i snazi.

Za razumijevanje indijan­skog ­svjetonazora ključno je shvatiti ogro­mnu važnost koju je zajednica imala za njih.

Zajednica je osnova njihovog života i nužno uključuje sva bića koja nastanjuju plemenski univerzum.

Svako pojedino biće ima svoju ulogu u mreži života koja se predstavlja kao krug, a ne kao linearna hijerarhija s ljudskom vrstom na vrhu.

Iako je naglasak bio na zajednici, i sve aktivno­sti pojedinca bile su usmjeravane prema dobrostanju zajednice, to ne znači da se nisu zahtijevale kvalitete pojedinca.

One su se itekako cijenile, ali je pojedinac odbacivao izoliranu osobnost i načinom života nastojao je održati svjesnu harmoniju sa svime što ga okružuje.

Da bi to uopće bilo moguće, čovjek je morao usposta­viti nutarnji mir koji dolazi upravo iz te veze, kako nam to govori Crni Los: Prvi mir, koji je najvažniji, je onaj koji dolazi u duše ljudi kad shvate svoju vezu, svoje jedinstvo s Univerzumom i svim njegovim moćima, i kad ­shvate da se u središtu Univerzuma nalazi Veliki Duh, i da je to središte svugdje, da se nalazi u svakom od nas.

Takav je sveti odnos bio razvijan kroz obrede, ceremonije i običaje.

Svrha ceremonije bila je povezati i ujediniti pojedinca s njegovim bližnjima, zajednicu ljudi s drugim oblicima života (životinjama, biljkama), a ovu veću skupinu s drugim svijetom. Jedna od najpoznatijih religijskih ceremonija sjevernoameričkih Indijanaca s velikih ravnica, koja se još uvijek održava, jest ples Sunca.

Antropolozi tvrde da je na tlu Sjeverne Amerike živjelo oko 600 različitih naroda.

Među njima su postojale mnoge razlike uvjetovane zemljopisnim, klimatskim i drugim okolnostima.

Međutim, unatoč razlikama, možemo reći da je njihov odnos prema svijetu bio vrlo sličan, a ono što im je svima zajedničko jest doživljavanje svega što nas okružuje svetim.

Istraživač stare sjevernoameričke tradicije Joseph Epes Brown kaže: Svijet prirode bio je njihov hram i unutar tog svetišta oni su izražavali veliko poštovanje prema svakom obliku života, ulozi i snazi.

Za razumijevanje indijan­skog ­svjetonazora ključno je shvatiti ogro­mnu važnost koju je zajednica imala za njih.

Zajednica je osnova njihovog života i nužno uključuje sva bića koja nastanjuju plemenski univerzum.

Svako pojedino biće ima svoju ulogu u mreži života koja se predstavlja kao krug, a ne kao linearna hijerarhija s ljudskom vrstom na vrhu. Iako je naglasak bio na zajednici, i sve aktivno­sti pojedinca bile su usmjeravane prema dobrostanju zajednice, to ne znači da se nisu zahtijevale kvalitete pojedinca.

One su se itekako cijenile, ali je pojedinac odbacivao izoliranu osobnost i načinom života nastojao je održati svjesnu harmoniju sa svime što ga okružuje.

Da bi to uopće bilo moguće, čovjek je morao usposta­viti nutarnji mir koji dolazi upravo iz te veze, kako nam to govori Crni Los: Prvi mir, koji je najvažniji, je onaj koji dolazi u duše ljudi kad shvate svoju vezu, svoje jedinstvo s Univerzumom i svim njegovim moćima, i kad ­shvate da se u središtu Univerzuma nalazi Veliki Duh, i da je to središte svugdje, da se nalazi u svakom od nas.

Takav je sveti odnos bio razvijan kroz obrede, ceremonije i običaje.

Svrha ceremonije bila je povezati i ujediniti pojedinca s njegovim bližnjima, zajednicu ljudi s drugim oblicima života (životinjama, biljkama), a ovu veću skupinu s drugim svijetom. Jedna od najpoznatijih religijskih ceremonija sjevernoameričkih Indijanaca s velikih ravnica, koja se još uvijek održava, jest ples Sunca.

O plesu

Ples Sunca se održavao oko ljetnog ­suncostaja, kad bi se manje i veće skupine ponovno našle na okupu nakon zimskog razilaženja.

Premda se ples u nekim detaljima razlikuje kod različitih plemena, glavni elementi su zajednički.

Indijanci vjeruju da ples Sunca omogućava obnavljanje veze između ljudskog duha i Wakan Tanke (Velikog Duha), koji se pojavljuje u liku Sunca – davatelja života, te posljedično obnavljanje cijelog plemena i sveg svijeta.

Znakovito je da mjesto određeno za ce­re­moniju Čejeni nazivaju “šator novog živo­ta”. Takvi i slični nazivi nedvojbeno upućuju na to da je ova ceremonija služila ­obnovi života.

Vrijeme od početka okupljanja na dogovorenom mjestu održavanja plesa do njegovog završetka bilo je za Indijance svečanost koja je obično trajala oko tjedan dana i podrazumijevala osobne i javne pripreme koje su kulminirale zajedničkim plesom.

Od javnih priprema, središnja je podizanje ograđenog prostora ili šatora; prate je složeni obredi u kojima se siječe posebno drvo (obično topola) koje će poslužiti kao središnji stup oko kojeg se širi prostor za ples.

Unutar ograđenog prostora, otvo­renog prema istoku i izlasku Sunca, postavlja se žrtvenik koji se sastoji od simbolički oslikane i ukrašene lubanje na prostirci od kadulje.

Lubanja je okrenuta prema istoku, a tijekom svečanosti prinose joj se žrtveni darovi zajedno s moli­tvama za milost i zaštitu.

Darovi su uglavnom biljke (svežnjevi kadulje, duhana, i dr.).

Čejeni su imali običaj puniti očne i nosne šupljine na bizonovoj lubanji travom koja je predstavljala zemljinu vegetaciju, osobito onu koja raste u blizini vode.

Ovo je bio na­stavak molitvi da biljaka, trave i drveća i dalje bude u izobilju, kako za ljude tako i za životinje.

Dok bubnjari smješteni po­kraj ulaza u šator pjevaju posebne obredne pjesme, plesači se u ritmu kreću naprijed-natrag, od ruba šatora prema središnjem stupu.

Pogleda uprtog prema mjestu račvanja na središnjem stupu koje je poznato kao “gnijezdo ptice gromovnice”, odnosno “orlovo gnijezdo”, neprestano plešu i pušu u zviždaljke od orlovih kostiju, proizvodeći zvu­kove slične pištanju orla.

Ovo pištanje simbolizira snagu molitvi koje se uzdižu u visine poput orlova kako bi dosegnule Veliki Misterij.

Kako ples Sunca napreduje, mijenja se tempo pjesama: zveketavi ritam postaje spor i težak, kao da veliko krdo bizona prolazi prerijom.

Thomas Yellowtail, današnji vođa plesa Sunca i šaman plemena Vrane kaže: Plesači ništa ne je­du niti piju gotovo dva dana [nekada je ples trajao od 2 do 4 dana], a mnogi plešu i pušu u zviždaljke od orlove kosti gotovo nepre­stance.

Nutarnja snaga svakog ple­sača iskušava se tije­kom prvog dana, a predani plesači posegnut će u svoje srce kako bi pronašli srčanost da svu svoju snagu predaju Acbadadei [Stvoritelju].

Neki plesači ne plešu stalno već naizmjenično plešu i odma­raju se, bojeći se da neće moći završiti ples; oni se osla­njaju jedino na svoje vlastite snage.

Oni koji se u potpunosti predaju plesu također pokazuju skromnost jer shvaćaju da njihova individualna snaga nije ta koja će im pružiti podršku, nego izvor sve moći i snage: Acbadadea.

U prošlim vremenima, vrhunac plesa Sunca kod određenih plemena predstavljalo je dobrovoljno ranjavanje.

Plesači su probadani kroz prsne ili ramene mišiće šiljcima koji bi se zakačili za središnji stup, te su plesali unatrag dok si ne bi razderali meso.

Ponekad je remenje od bizonove kože provučeno kroz kožu i mišiće plesača vuklo određeni broj bizonovih lubanja.

Kod plemena Mandan postojala je posebna ceremonija zvana O-kee-pa za vrijeme koje su neki plesači visjeli s vrha šatora obješeni o remenje koje im je prolazilo kroz leđne ili prsne mišiće.

Dodatno su sa šiljaka koji su bili provučeni kroz kožu na raznim dijelovima tijela visjele bizonove ­lubanje.

Vrane to objašnjavaju na sljedeći način: Kako bizoni dopuštaju da budu iskorišteni da bi Vrane mogle preživjeti, dolikuje ponuditi dio svog tijela Suncu i drugim duhovnim bićima.

Tako žrtva plesača kroz post, žeđ te dobrovoljno ranjavanje odražava želju da se uzvrati dijelom sebe prirodi, posebno bizonima koji održavaju život, u zamjenu za prošle i buduće dobrobiti.

Dakle, bizon nudi sebe Indijancu, Indijanac nudi sebe Suncu.

Indijanci vjeruju da se kroz uzajamnost i solidarnost, koja proizlazi iz osjećaja srodstva sa svim bićima, održava harmonija u prirodi, jer dinamična međupovezanost ljudi i drugih bića u prirodi zahtijeva i primanje i davanje.

Mircea Eliade objašnjava da je O-kee-pa inicijacijska ceremonija u svrhu duhovne preobrazbe sudionika u plesu.

Smrt predstavljena ranjavanjem i mučenjem označava da je svakodnevni čovjek usmrćen, te duhovno i tjelesno obnovljen kroz inicijatsku smrt vraćen u smisleniji život.

Charles Eastman koji analizira značenje ranjavanja i krvarenja plesača, kaže da je bol koja proizlazi iz toga “prirodna popratna pojava simboličke smrti”.

Tijekom plesa neki plesači primaju i vizije.

Plesač koji će primiti viziju “pada kao gromom pogođen”.

Tijekom vizije plesač je obično nekoliko sati u nesvjesnom stanju; on tada susreće “bizonova glasnika natprirodnih moći” i može komunicirati s duhovima.

Ta­da “uči nove pjesme, nove tehnike liječenja, nove plesne korake, a može dobiti i dar prorica­nja”, te ujedno dobiva upute vezano uz dobivene moći.

Krajem popodneva posljednjeg dana plesa u šator se unosi voda i stavlja pokraj središnjeg stupa gdje se obavlja obred njenog posvećenja, nakon čega se nudi plesačima tako da nekoliko puta obiđe sve u krugu.

Time je ples Sunca završen te sudionici napuštaju šator i prekidaju post.

Plesom su tako izmirene i obno­vljene veze što vodi uspo­stavi harmonije u čitavom plemenskom univerzumu.

Simbolizam životinja u plesu Sunca

Životinje imaju veliku ulogu u životu Indijanaca i to ne samo u korisnom, praktičnom, već i u duhovnom smislu.

Smatraju ih mudrima i moćnima te posrednicima između ljudskih bića i natprirodnih sila. Indijanci vjeruju da ubijanje životinja narušava bratske odnose s njima, a da ceremonijalni ples Sunca, koji odražava osobito blizak odnos s orlom i bizonom, služi simboličkoj pomirbi.

Orao, vrlo važna sveta životinja u vjerovanjima svih Indijanaca, igra veliku ulogu u plesu Sunca.

Orao je izravno prisutan u obredu jer je njegovo gnijezdo predsta­vljeno u račvama središnjeg stupa šatora.

Ovo gnijezdo simbolizira duhovno biće slavljeno kod naroda diljem Amerike. Neka plemena, pogotovo Vrane i Šošoni, običavali su vezati živog orla za gredu iznad ulaza ili uz gnijezdo.

Smatran je “kraljem svih bića zraka”, “pticom gromovnicom”. Štuju ga zbog hrabrosti, brzine, snage te izuzetno visoka leta koji ga dovodi Suncu i Velikom Misteriju bliže nego bilo koje drugo stvorenje.

Prema indijanskom vjero­vanju on je sluga Sunca, davatelj topline i svjetlosti, “ima oštre oči i sve zna”.

Siouxi govore kako je u orlu sva mudrost svijeta.

On je nosi­telj poruka Duha čovjeku i čovjeka Duhu te ima ulogu čuvara koji štiti ljude od zla. U plesu Sunca orao pomaže komunikaciji između ljudi i natprirodnih sila.

Orlovom su perju pripisivali natprirodne moći.

Za vrijeme plesa vrač bi usmjerio lepezu od orlo­vog perja prema tijelu onoga koji traži izlječenje.

Perjem bi prvo dodirnuo središnji stup, a potom bolesnika, prenoseći tako snagu sa stupa na bolesnika i donoseći izlječenje.

Bizon, tatanka, omogućava neposredni fizički opstanak plemena, ali i ima snažan duhovni značaj, i stoga igra središnju ulogu u plesu Sunca.

Vrane i danas povezuju bizona uz “obilje hrane, obilje odjeće, spokojan i ispu­njen život”.

Od bizona su dobivali ne samo meso, nego i kožu za svoje šatore, obuću, krzno za odjeću i materijal za druge predmete svakodnevne upotrebe. Kroz ovisnost o bizonima za prehranu, ova je životinja postala “tijelo naših tijela”.

Bizonov jezik kao “najsvetiji dio najsvetije životinje” ­obredno se pripremao za ples Sunca i uzimao prije početka posta, a gozba od bizonova mesa obično bi uslijedila nakon prekida posta, po završetku plesa.

Veličajući snagu i ­mudrost bizona, Šepavi Je­len govori: Mi Siouxi blisko smo povezani s bizonom.

On je naš brat. Imamo mnogo legendi o bizonima kako se pretvaraju u ljude.

A i Indijanci su građeni poput bizona – široka ramena, uski bokovi.

Prema našem vjerovanju, Žena Bizon, koja nam je donijela Lulu mira i u središtu je naše religije, bila je prelijepa dje­vojka, a nakon što je naučila naša plemena kako štovati lulu, pretvorila se u bijelo tele bizona.

Tako je za nas bizon vrlo svet.

Ne možete razumjeti koliko smo bili bliski s bizonom. Ta životinja je bila gotovo kao dio nas samih, dio naših duša.

Mitovi Uta i Šošona kazuju da je bizon bio taj koji je čovjeku dao upute kako izvesti ples i otkrio mu dobrobit koja će uslijediti ako se obred izvedi ispravno.

Oglale su upućivali molitve Wakan Tanki, navodeći da je gospodar svih četveronožaca tatanka.

Pogledajte ovu golu lubanju ovdje; po njoj znamo da ćemo i mi postati lubanja i kosti, te tako svi zajedno koračati svetom stazom natrag k Wakan Tanki.

Ovdje na zemlji živimo zajedno s bizonom, i zahvalni smo mu, jer on je taj koji nam daje hranu i koji čini ljude sretnima.

Zato dajem sada ovu travu našem rođaku bizonu.

Značaj plesa

Naziv “Šator novog života”, kako su Čejeni imenovali ograđen prostor u kojem se odvija ples Sunca, sam po sebi opisuje sadržaj ove ceremonije.

Šator koji se podiže simbol je univerzuma, a središnji stup u njemu simbol čovjekove povezanosti s Velikim Duhom.

Tijekom tri ili četiri dana prinošenja žrtvi i molitvi, sudionici plešu prema središnjem stupu.

Taj čin predstavlja čovjekovu namjeru da uspo­stavi vezu s Velikim Duhom.

Thomas Yellowtail kaže: Najpredaniji plesači gotovo neprestano plešu i svojim bosim stopalima utiru put prema središnjem stupu.

Ovi su plesači povezani sa središnjim stupom nevidljivom vrpcom koja se spušta s drveta i ulazi u njihova srca.

Put koji plesač utre prema središnjem stupu predstavlja tu istu povezanost.

Na kraju plesa Sunca ostaju utrte staze plesača kao pod­sjetnici na tu nevidljivu vezu s onim duhovnim, koju svi posjedujemo, koja je u nama i oko nas.

Ples Sunca tako predstavlja dramu kozmičkog obnavljanja, u kojem se slave svi elementi prirode.

Ispravna izvedba plesa Sunca osigurava obnovu plemena i svijeta za godinu koja slijedi. Prilikom ­zatvaranja plesa Oglale se obraćaju Wakan Tanki: Naučio si nas povezanosti sa svim bićima te ti na tome zahvaljujemo.

Neka budemo uvijek svjesni ove veze koja postoji između četveronožaca, dvonožaca i krilatih. Neka se svi radujemo i živimo u miru!

Autor: Damir Krivdić

http://nova-akropola.hr

nastavlja se...