Može li samoproglašeni znanstveni štreber prigrliti put čistog iskustva? Put od ispitivačkog uma do beskrajnog srca?

 

U siječnju 1971. bio sam devetnaestogodišnji znanstveni štreber. Moji prijatelji i moja obitelj polagali su velike nade u moju budućnost, jer sam dvije godine prije pobijedio na međunarodnom sajmu znanosti. Poslušno sam se upisao na koledž i uredno polagao ispite. Ali jednog kasnog popodneva, dok sam prolazio sveučilišnom knjižnicom, iznenada me oplahnuo val dubokog mira i unutarnjeg znanja. Sva težina moga tijela je nestala, a moje noge su me nosile ravno u sveučilišnu kapelu, gdje sam sjeo na prednju klupu, i doživio najsnažnije iskustvo mog života.

 

Osjetio sam kako se zapalila vatrena kugla na dnu kralježnice, koja se polako i sigurno uspinjala uz leđa, prouzročivši nešto poput mnogostrukih udaraca srca unutar moga tijela. Vatra se popela do vrha glave i izišla kao svjetlosna lopta. Dok sam u nju zurio vidio sam Isusa i svece različitih svjetskih religija. Cijelu noć se moje tijelo treslo i vibriralo dok sam nekontrolirano plakao, ispunjen najdubljom ljubavlju koja se uopće može zamisliti. Trebalo mi je nekoliko tjedana da se smirim.

 

Strahovao sam da sam mogao izgubiti svijest i nikada je više povratiti, da je to moje iskustvo bilo još jače. Bio sam ispunjen zahvalnošću, ali uplašen učinkom. To me je promijenilo. Postao sam netko čije se tijelo počelo tresti pri najmanjoj pomisli na svete stvari  ili duhovnu glazbu. Da bih se zaštitio, izbjegavao sam svako razmišljanje o nečem svetom, prestao sam slušati glazbu i zakopao se u učenje. Više od deset godina bježao sam od te epizode i nikada nisam o njoj pričao. Ali, uvijek sam se pitao, da li su i drugi ljudi u svijetu imali to iskustvo i kako su se s time nosili.  

 

Svijet u koji se uklapam

 

1991. godine pozvan sam kao vanjski profesor na Južnoafričko sveučilište da predajem na temu psihoterapije vezano za knjige koje sam napisao. Složio sam se pod jednim uvjetom, a taj je da me netko odvede u afričku šikaru da se susretnem s kalaharijskim Bušmanima, koje neki učenjaci smatraju najstarijom živućom kulturom na zemlji. Želio sam se sresti s njima jer sam pročitao da im tijekom njihovog plesa iscjeljenja, tijela podrhtavaju - poput mojeg. Još uvijek sam tražio dom u kojem ću moći s nekim podijeliti moju tajnu, gdje će ona biti dobrodošla i gdje će je razumjeti.    

 

Moj kolega, profesor Peter Johnson, dovezao me je do ruba rezervata Knutse Game u Botswani. Tamo nas je dočekala zajednica Bušmana koju je predvodio poglavica Montag, stari bušmanski liječnik (ili šaman). Oduševio sam se kada je ispružio ruke da me pozdravi, niti ne pomišljajući da će se moj život ponovno promijeniti, gotovo tako iznenadno kao onda kada mi je bilo devetnaest godina.

 

Kada smo se toga sunčanog dana u Kalahariju, Montag i ja zagrlili, naša su se tijela zatresla. Žene i muškarci su nam se odmah pridružili i počeli pjevati i plesati. U roku od pet minuta osjetio sam da sam pronašao duhovni dom i sljedećih jedanaest godina iznova sam se vraćao Bušmanima u Kalahari, putujući kroz Botswanu i Namibiju i susrećući se sa što više preživjelih liječnika.

 

Plesao sam i plesao po čitave noći u brojnim bušmanskim zajednicama i iniciran sam u njihovo liječništvo i duhovnu praksu. Bušmanski svijet nema niti jednu dvoranu za meditiranje, crkvu, teološku knjižnicu ili religijsku instituciju. Njihov duhovni put, potpomognut plesom i pjevanjem, vođen je posve sirovim iskustvom. Ne pridaju previše pažnje riječima koje opisuju takva iskustva ili koje im pridaju smisao. Ono što je važno je ples, podrhtavanje i postizanje stanja u kojem se stvara mogućnost da nas duh dotakne, da nas gane i da nas ispuni.   

 

Zaranjanje,  uspinjanje

 

Nešto od onoga što sam osjetio kada sam plesao s Bušmanima poznato je i Zapadnjacima, posebno onima koji su osjetili ritmičku snagu ekstatičnog slavlja na rok koncertima ili na duhovnim pobožnostima u afroameričkoj crkvi. Ali u ovome ima još nečeg višeg od samog njihanja u ritmu ili plesanja između klupa u crkvi.  

 

Bušmanski liječnici naučili su doseći ekstatično stanje bez gubitka svjesnosti. Kada sam prvi put osjetio povećano uzbuđenje u plesu, želio sam divljati, skočiti u vatru ili pobjeći u šikaru. Ali, uz pomoć liječnika, naučio sam koncentrirati ekstatični osjećaj u mom trbuhu, dozvoljavajući mu da postane sve gušći i gušći, dok se ne pretvori u spontano pumpanje u  solarnom pleksusu. Ovo pumpanje guralo me je sve dublje i dublje u stanje šamanske svijesti. Bušmani vjeruju da se duhovna energija života zagrijava u trbuhu i pumpa se prema glavi, gdje se oslobađa kao neka vrsta pare. Ova para zatim pada na zemlju gdje se stvrdnjava u duhovni trn ili pandžu koja ubada i ponovno ulazi u stopalo, dolazi do trbuha i ponovno se preobražava u paru koja se oslobađa iz glave.     

 

Bušmani koriste svoja tijela napunjena energijom da bi se doticali, grlili i druge drmali, kao neka vrsta lovice, dječje igre, u kojoj morate dotaknuti drugu osobu, da bi prenijeli duhovni sok svakom onom tko ga je spreman  primiti.

 

Ja sam primio “pandže,” kako to oni kažu, i predao ih drugom Bušmanu. Energizirani liječnik može imati duhovnu viziju, intuitivno osjetiti tuđe misli ili bolesti, izliječiti druge pomoću iscjeljujućeg dodira ili imati doživljaj vlastitog ili tuđeg putovanja u druga sela.

 

Najznačajnije iskustvo je viđenje crte ili užeta koje ide u nebo. Kada liječnik vidi to uže, on ili ona mogu se po njemu uzverati do duhovnog neba gdje se susreću sa svojim precima i po mogućnosti s Velikim Bogom. Ovdje se Bušmani podučavaju da postanu duhovni liječnici.    

 

Dobivate dozvolu za ovu viziju samo nakon vrlo svetog i tajnog sna. Kada sam ja imao taj san, bušmanski liječnici bili su vrlo uzbuđeni, i nedugo zatim imao sam viziju užeta, uspeo se na nebo i iz prve ruke doživio ono što su bušmanski liječnici već tisućama godina poznavali kao izvor inspiracije za njihov svakodnevni život.  

 

Dar plesa

 

Biti bušmanskim liječnikom nije iskustvo koje nas ispunjava osjećajem moći ili osobne važnosti. To je pražnjenje našeg psihološkog identiteta i punjenje parom ljubavi. Dok se moje tijelo drma s drugim bušmanskim liječnicima i dok osjećam kako moja nutrina podrhtava, pulsira i pumpa, moje srce kao da se želi rasprsnuti izvan tijela, otvoriti se i ispariti u paru koja se oslobađa i ispunjava sve izvana. To je najradosnije iskustvo koje sam ikada upoznao. U ovoj ekstazi, ja, kao i drugi bušmanski liječnici, ne možemo zadržati suze. To je kao da postajemo dijelom oceana ljubavi.     

 

Bušmani, a što je upitno, imaju manje materijalnog bogatstva od ostatka svijeta, ali imaju tajnu za koju se ne zna ili je zaboravljena u većini kultura. Naime, postoji nešto veće od moći, kao i od fizičke ili duhovne sile. Najveći dar od sviju je probuđeno, nesputano i beskrajno srce. Ono vas povuče iz vaše kože i ispuni vas takvim suosjećanjem da je jedan od bušmanskih učitelja rekao, “To vas natjera da zavolite čak i čovjeka koji vam je ukrao ženu.”

 

Uopće ne sumnjam u to da bušmanski liječnici iz Kalaharija imaju najvažnije odgovore na sadašnje stanje svjetske krize, terora i ludosti. Ne mogu se naći niti u jednom budžetu za obranu, tehnološkom razvitku, ili političkim aktima. Nalaze se u srcu svakoga od nas. To je najstarija vijest koja nas može osloboditi, a pronalazi se onda kada se osoba preda vrućoj, znojnoj, ridajućoj pari ljubavi, ljubavi koja otkriva uže koje nas vodi ravno do Velikog Boga.       

 

 

Bradford Keeney, Ph.D., međunarodno je priznat učenjak i učitelj čije se akademske knjige smatraju klasicima na polju psihoterapije. Radio je u najuvaženijim psihoterapijskim centrima u SAD-u, uključujući i Ackermanov institut u New York Cityu, Karl Menninger centru u Topeki i na klinici Philadelphia Child Guidance. Dr. Keeney je potpredsjednik za kulturu pri zakladi Ringing Rocks u Filadelfiji.   

 

Objavljeno u časopisu 'SVJETLOST' 

Prevela Maja Cvjetanović Laboš