Kada je Platon u dobi od četrdeset godina prvi put doputovao u Sirakuzu, 388. godine prije Krista, na vlasti je bio tiranin Dionizije Stariji, nepovjerljiv i nasilan vladar koji je nastojao učvrstiti i proširiti svoju vlast.

Dolascima u Sirakuzu, koja je u to vrijeme bila bogat i moćan grad antičkog Sredozemlja, Platon je nastojao potaknuti njenog vladara Dionizija Starijeg, kasnije i njegovog sina Dionizija Mlađeg, na filozofski način života.

Zašto je zapravo Platon došao u Sirakuzu?

Razloge putovanja Platon nam otkriva u autobiografskom Sedmom pismu, u kojem iznosi tada već minule događaje. đ

Od ukupno trinaest sačuvanih Platonovih pisama, Sedmo pismo po stilu pisanja smatra se izvornim Platonovim djelom.

Sadržajem je srodno djelima Država, Državnik i Zakoni u kojima iznosi osnovne ideje države, državnog uređenja, zakona te ideju filozofa vladara.

Vrijednost je Sedmog pisma, između ostalog, i u Platonovom rijetkom otkrivanju osobnih životnih iskustava te razloga zbog kojih se nije posvetio državnim poslovima.

Kad sam nekoć bio mlad, doživio sam upravo ono isto, što i mnogi drugi.

Htio sam se, čim postanem samostalan, dati odmah u državne poslove…

Pisani su se pak zakon i običaji kvarili i to se neobično brzo širilo.

Od toga mi se, premda sam isprva bio ispunjen težnjom da se bavim javnim poslovima, promatrajući to stanje i vidjevši opći metež, od toga mi se zavrtjelo u glavi.

Nisam doduše prestao razmišljati kako bi se mogle popraviti i same te prilike i cijelo državno uređenje, ali za vlastito djelovanje čekao sam pogodan čas.

Konačno sam se uvjerio da sve sadašnje države imaju lošu upravu, jer je kod njih stanje zakona gotovo nepopravljivo ako ne dođe do nekog neobičnog zahvata potpomognutom srećom…

S tim mislima i tim pouzdanjem otplovio sam od kuće, ne radi drugih razloga, kako bi neki mislili, nego jer sam se najviše stidio pred samim sobom da mi se ne bi jednom učinilo da sam u pravom smislu riječi jedino nekakav teoretičar, a da se nikad ne bih sam od svoje volje prihvatio nikakva pothvata…

Platon je svojim filozofskim predavanjima i raspravama nastojao probuditi u tiranima ono dobro koje posjeduje svaki čovjek.

Vjerujući u snagu žive riječi, nastojao je potaknuti ih na osobno preispitivanje, ispravljanje i usavršavanje.

U jednom od svojih izlaganja o vrlinama, koje je vodio na dvoru sirakuškog tiranina, Platon je iznio da je pravedan čovjek sretniji i mudriji od nepravednog.

Osjetivši da se iznesena tvrdnja tiče njega, a svjestan da ne posjeduje navedene vrline, Dionizije Stariji upitao je Platona zašto je došao na Siciliju.

Nakon što je Platon odgovorio da traži dobrog čovjeka, Dionizije Stariji je uzvratio: “Tako mi bogova, izgleda da ga još nisi našao.”

U tom sam eto smislu održao tada Dioniziju predavanje o svojoj filozofiji.

Sve doduše nisam razložio, a ni Dionizije nije to tražio.

On se naime ponašao kao da sam već zna mnogo toga, i to ono najvažnije, i da je dovoljno upućen po onome što je čuo od drugih…

Oni pak koji nisu pravi filozofi, nego pokazuju samo mnijenja kao izvanji sloj boje poput onih kojima je tijelo opaljeno od sunčanih zraka, kada vide koliko treba učiti, kako je dugotrajan trud i kako samo ispravan svakidašnji život dolikuje tom poslu, smatraju da je to teško i za njih nemoguće, pa uopće i ne stječu sposobnost da se time bave….

Takvim ljudima treba naime predočavati što je i kakav je cio taj posao, kroz koliko poteškoća vodi i koliko truda stoji.

Ako je onaj koji to čuje uistinu pravi filozof, vrijedan tog posla i od boga nadahnut, drži da je čuo za neki divan put, da mora sada napregnuti sve svoje sile i da mu nije vrijedno živjeti ako drukčije radi.

Nakon toga on već potiče na naprezanje i sebe i onoga koji ga u to upućuje i ne odustaje prije nego ili postigne cilj ili stekne sposobnost da sam sebe vodi bez pomoći vodiča.

Tako i s tim nazorima živi takav čovjek, koji doduše obavlja poslove kojima se bavi, ali se više od svega drži filozofije i takvog svakidašnjeg života koji će mu pružiti što veću lakoću u shvaćanju i pamćenju i učiniti ga sposobnim da bude u duši trijezan i da točno prosuđuje.

Premda je odustao od zamisli o osobnom uključivanju u politički život grada, nije odustao od ostvarenja ideje pravednog državnog uređenja na čelu s filozofom vladarom, zbog koje je i došao u Sirakuzu.

Prema Platonu, filozofom vladarom može postati osoba koja, prije svega, vlada sobom i koja je stekla dovoljno životnog iskustva da bi mogla upravljati polisom ili državom.

Filozof vladar nema samo učeno, već iskustveno i praktično znanje o vrijednosti temeljnih vrlina: umjerenosti, hrabrosti, razboritosti i pravednosti.

Spoznavanje temeljnih vrlina daje mu sigurnost u donošenju ispravnih odluka te mu omogućuje pravedno djelovanje; slobodan je od želje za stjecanjem osobne koristi te ne posjeduje materijalnu imovinu.

Njegovo znanje nije konačna vrijednost, već traži stalno preispitivanje postojećih vrijednosti i vlastitih postupaka.

Iako Platonovo nastojanje u Sirakuzi nije bilo uspješno, njegov ideal pravedne države inspirirao je mnoge filozofske škole, a stoljećima kasnije oživio je i ideal filozofa vladara kroz iznimnog Marka Aurelija.

http://nova-akropola.hr