Sada kada bardo umiranja svanjiva iznad mene,

Napustit ću svu pohlepu, žudnju, i vezanost,

Ući smiren u jasno znanje učenja,

I izbaciti moju svjesnost u prostor nerođene Rigpe,

Dok napustim to tijelo sastavljeno od krvi i mesa

Znat ću da je to bila prolazna iluzija.

„Izbaciti svjesnost u prostor nerođene Rigpe" odnosi se na prijenos svijesti, phowa praksa, koja je svagdašnja rabljena praksa za umiranje, i posebna uputa povezana s bardom umiranja.

Phowa je praksa yoge i meditacije koja je stoljećima bila primjenjivana da pomogne umirućima i da ih pripremi za umiranje.

Temeljna je misao da u trenutku smrti, praktičar izbaci njegovu ili njezinu svijest i izmiješa ju s mudrosnim umom Bude, u ono što Padmasambhava zove „prostor nerođene Rigpe."

Tu praksu može provoditi pojedinac ili objaviti osposobljeni učitelj ili dobar praktičar u ime pojedinca.

Postoje mnoge vrste phowa, koje odgovaraju sposobnostima, iskustvu, i pripremi različitih pojedinaca.

Ali phowa praksa koja je najrabljenija je ona znana kao „phowa prepoznavanja": prepoznavanja našeg središnjeg kanala kao puta; prepoznavanje naše svijesti kao putnika; i prepoznavanje okoline Budinog carstva kao odredišta.

Prosječni Tibetanci s obavezama rada i obitelji nisu kadri posvetiti cijeli svoj život za naučavanje i praksu, ali oni imaju silnu vjeru i povjerenje u učenje.

Kada njihova djeca odrastu a oni se približe koncu njihovog života - što bi na Zapadu bilo zvano „stanje umirovljenosti" - Tibetanci često odlaze na hodočašće ili sreću učitelje i koncentriraju se na duhovnu vježbu; često će se latiti učenja phowe da se pripreme za smrt.

Phowa se često smatra u učenjima kao postupak dosezanja prosvjetljenja bez cijeloživotnog iskustva prakse meditacije.

U praksi phowe, glavno prizivano je prisutnost Bude Amitabhe, Bude Beskonačnog Svjetla.

Amitabha uživa nadaleko i naširoko rasprostranjenu popularnost medu običnim pukom u Kini i Japanu, kao i na Tibetu i Himalayi.

On je praiskonski Buda Lotosove ili Padma obitelji, koja je obitelj Buda kojoj pripadaju ljudska bića; on predstavlja našu čistu prirodu, i simbolizira preinaku žudnje, nadmoćne emocije ljudskog carstva.

Još unutarnjije, Amitabha je beskonačna, sjajna priroda našeg uma.

U smrti će se prava priroda uma objaviti u trenutku svitanja Temeljne Svjetlosti, pa ipak neće svi imati prisnost s njom da ju prepoznaju.

Kako su upućeni i suosjećajni bude da nam ostave u baštinu postupak za prizivanje u pomoć pravo utjelovljenje svjetlosti, u svjetlosno - zračećoj prisutnosti Amitabhe!

Bilo bi neprikladno ovdje objasniti pojedinosti tradicionalne phowa prakse, koja mora, uvijek i u svim uvjetima, biti provodena pod vodstvom opunomoćenog učitelja.

Nikada ne pokušajte činiti tu praksu sami bez pravog vođenja.

U smrti, učenja objašnjavaju, naša svijest, koja je uzdignuta na „vjetar" treba jednu pukotinu da kroz nju napusti tijelo, a može ga napustiti kroz bilo koji od devet otvora.

Put kojim podđ točno određuje u kojem ćemo carstvu postojanja biti ponovrto rođeni.

Kada ga napusti kroz otvor na tjemenu, na kruni lave, bit ć'emo ponovno rođeni, kaže se, u čistoj zemlji, u kojoj se možemo postupno uputiti prema prosvjetljenju.

Ta praksa, moram ponovno naglasiti, može jedino biti provedena pod nadziranjem osposobljenog učitelja, koji ima blagoslov dati pravo prenošenje.

To ne zahtijeva sveobuhvatno intelektualno znanje ili dubinu ostvarenja da bi se phowa uspješno obavila; jedino odanost, suosjećanje, jednoupravljena vizualizacija i duboko osjećanje prisustva Bude Amitabhe.

Učenici dobiju upute i tada vježbaju dok se znaci ispunjenja ne pojave. Oni uključuju svrbljenje na vrhu glave, glavobolju, pojavljivanje bistre izlučine, oticanje ili mekoću oko zone tjemena, ili čak otvaranje malog otvora tamo, u koji se po tradiciji umetne vrh vlati trave kao ispit illi mjera procjene koliko je praksa bila uspješna.