Bog ga je odredio za velike stvari i ja se veoma veselim što je jedno tako veliko carstvo pošlo putem razuma i reda.

Leibniz

Veličina i snaga jednog vladara sa­stoje se u njegovoj sposobnosti da u određenom povijesnom trenutku razvije i iskoristi sve snage naroda za velik, po čitavu zemlju blagotvoran cilj, te da u svojoj ličnosti objedini najbolje i najplodnije osobine tog naroda kako bi ga poveo naprijed uprkos svim preprekama.

Takav vladar nesumnjivo je bio i Petar Veliki.

Njemački filozof Leibniz za Petra Velikog je rekao: “Bog ga je odredio za velike stvari i veoma me veseli što je jedno tako veliko carstvo pošlo putem razuma i reda.”

Rusija prije Petra Velikog

Nakon nereda i dugih borbi za vlast, 1613. godine na prijestolje dolazi Mihajlo Romanov – prvi vladar iz dinastije Romanovih, loze čiji će prvi predstavnici izvesti Rusiju na put opo­ravka od prethodnih nemira.

Nakon što je država ojačala, uspostavlja se apso­lutna monarhija koju podupire veći dio plemstva, crkva i građanstvo.

Pod vlašću Mihajlovog sina Alekseja, Rusija i veći dio Ukrajine povezani su u jedinstvenu državnu zajednicu.

Aleksej se ženio dvaput.

S Marijom Miloslavski, svojom prvom ženom, imao je pet sinova i osam kćeri, ali samo su dvojica sinova, Fjodor i Ivan, preživjeli do odrasle dobi, no i oni su bili boležljivi, a Ivan k tome i slabouman.

Iz braka s drugom ženom, Natalijom Nariškinom, 9. lipnja 1672. rodio se Petar.

Alekseja nakon smrti 1676. nasljeđuje najstariji sin Fjodor.

Vladao je samo šest godina, a kako nije imenovao nasljednika, nakon njegove smrti razbuktava se borba za vlast između dviju porodica – Miloslavskih i Nariškinovih.

Sofija, najstarija Aleksejeva kći, uspijeva na stranu Miloslavskih pridobiti Strijelce, elitne vojne postrojbe koje je osnovao još Ivan Grozni, a imale su samo jednu ulogu – odano služiti caru.

Zauzvrat su uživali mnoge privilegije, imali velike povlastice u trgovini i bili oslobođeni većine poreza.

Strijelci su na Sofijin nagovor zaposjeli Kremlj i surovo se obračunali s pristašama Nariškinovih.

Nariškinovi su proglašeni izdajnicima, i većina ih je pogubljena ili protjerana, dok su Petar i njegova majka poslani u Preobražensko, selo nedaleko od Moskve.

Iako je vlast po zakonu trebala pripasti starijem Ivanu, a onda Petru koji je tada imao samo deset godina, idućih sedam godina u njihovo ime kao regentkinja vlada Sofija.

Petar je svjedok ovih krvavih događaja i kada jednom dođe na vlast, surovo će se osvetiti i Sofiji i Strijelcima.

Dok se Europa razvija nošena vjetrom prosvijećenog apsolutizma, Rusija stagnira, seljaci su obespravljeni i osiromašeni mnogim nametima, rudna bogatstva leže neiskorištena, tvornice su zastarjele, državni aparat je korumpiran, a vojska, potučena u krimskom ratu, u katastrofalnom stanju.

Nijedan ruski brod ne razvija nacionalnu zastavu na moru.

Turska vladavina gotovo 340 godina zatvara izlaze na Crno i Azovsko more, a Švedska kontrolira plovidbu Baltikom.

Petrov dolazak na vlast

Za to vrijeme Petar rijetko boravi u Kremlju uz koji ga vežu nemile uspomene.

Vrijeme provodi u Preobraženskom ili u moskovskom predgrađu nase­ljenom strancima, poznatijem kao “Njemačko predgrađe”.

Družeći se sa stranim vojnicima, trgovcima i intelektualcima, tamo se upoznaje s europ­skim postignućima u kojima vidi spas za rusku državu.

U pustolovu Lefortu iz Švicarske nalazi učitelja koji mu usađuje nove ideje, a od prekaljenog škotskog generala Gordona dobiva sa­vjete za preustroj vojske.

Dok od nizozemskih pomoraca sluša priče o dalekim morima, postaje svjestan nepostojanja trgovačke flote koja bi plovila pod ruskom zastavom.

Razvoj i ekspanzija Rusije od kraja XIII. do početka XIX. stoljeća.

Godine 1689. zbivaju se sud­bonosni događaji koje je pokrenuo stvarni ili navodni pokušaj Sofije da pogubi Petra.

U općoj pomutnji većina snaga prelazi na Petrovu stranu.

On postaje car, a Sofija je prisiljena povući se u samostan.

Iako je formalno vladar trebao biti njegov slaboumni polubrat Ivan, Petar preuzima prijestolje.

No, uvijek će prema Ivanu iskazivati iskrenu ljubav i brigu.

Putovanja po Europi

Ovi će burni događaji u Europi imati tek neznatan odjek, jer Rusija je daleko od europskih političkih i kulturnih zbivanja.

Konačno slobodan, Petar se želi upoznati s naprednom Europom.

No prije toga odlučuje se na vojni pohod koji će njemu i Rusiji pribaviti ugled, jer ne želi putovati kao nepoznati vladar daleke i nepoznate zemlje.

Cilj je osvajanje Azova, luke na Azovskom moru, na ušću rijeke Don.

Ova pomorska vrata Rusije prema Crnom, a onda i Sredozemnom moru bila su u turskim rukama.

Krajem 1694. Petar kreće na svoj prvi pohod na Azov.

Pohod neslavno propada, ali će se tu pokazati jedna od osnovnih Petrovih karakternih crta – neuništiva ustrajnost u izvršavanju nauma.

U drugom pokušaju, 1697. godine, uz pomoć hrabrih Kozaka, Azov je osvojen.

Nakon ove pobjede izaslanstvo od 270 osoba 10. ožujka 1697. godine napušta Moskvu i kreće na put po zapadnoj Europi.

No, Petar Veliki ne putuje kao car, nego kao običan kapetan – Petar Mihail.

On ni tada, a niti kasnije nije osjećao nikakvu potrebu da se ističe svojim položajem.

Za sebe nije tražio poseban smještaj, bio je zadovoljan potkrovljem ili sobom za poslugu.

U kasnijim bitkama sudjelovat će kao niži časnik, a vrhovno zapovjedništvo prepuštat će svojim generalima; na brodovima će sebi dodjeljivati položaj kormilara ili topnika.

Izaslanstvo putuje polagano jer Petra sve zanima: u Nizozemskoj radi u brodogradilištima, radionicama jedara, kormila, raznim manufakturama, tiskarama, uči uz nakovanj, posjećuje muzeje, zanima ga umjetnost, zalazi u obiteljske kuće da upozna način života.

U Engleskoj prisustvuje zasjedanjima Parlamenta, gdje se čudi što kralj nema vrhovnu moć u upravljanju novčanim sredstvima, već o tome mora raspravljati sa, po njemu, previše ljudi.

Ali, od svega viđenog i doživljenog na ovom putovanju, najsnažnije ga se dojmila brodogradnja.

Još od godina u Preobraženskom, kada je pronašao neku staru englesku lađu, brodovi su njegova strast.

Tako je u drugom pohodu na Azov plovio na galiji koju je dobrim dijelom sam izgradio.

Ta brodograditeljska strast držat će ga cijeloga života.

Njegovo putovanje prolazi vi­še-manje nezapa­ženo.

Njegovi pokušaji da vladajuće krugove Nizozemske, Fran­cuske, Engleske i Austrije pridobije za svoje političke ciljeve prolaze bez osobitog uspjeha.

Na putu prema Veneciji dostigla ga je poruka iz Moskve: Strijelci su podigli ustanak.

Izaslanstvo se hitno vraća natrag.

Posjeta Europi bila je presudna i važna pouka koja je odredila tijek Petrovog života, a pravi rezultati ovog “studijskog” putovanja pokazat će se tek kasnije kroz goleme promjene koje će Rusija proći.

Ratovi protiv Švedske i Turske

Za svoje vladavine Petar je vodio mnoge ratove od kojih je najznačajniji bio onaj protiv Švedske – tada moćne sile koja je Rusiji zatvarala izlaz na Baltičko more.

U tom dvadesetjednogodišnjem ratu s velikim bitkama i dramatičnim preokretima Petru se suprotstavio švedski kralj Karlo XII. – vojskovođa pred kojim je drhtala cijela Europa.

U prvoj bitci kod Narve u Finskom zaljevu 1700. godine, Petar doživljava težak poraz.

Međutim, to ga ne obeshrabruje: “Znam doduše da će nas Šveđani još koji put potući, ali najzad ćemo naučiti od njih samih kako ih potući.

Pa kad je učenje prolazilo bez gubitaka i patnje!” I doista, sve će to nadoknaditi 1709. godine po­bjedom kod Poltave u današnjoj Ukrajini kojom će Rusija konačno osigurati izlaz na Baltik.

Godine 1711. napao je Osmanlijsko carstvo.

Bio je to nesmotren i brzoplet ratni pohod u kojem se njegova vojska zajedno s njim i njegovom pratnjom našla opkoljena sa svih strana višestruko brojnijom turskom vojskom.

Na svu sreću Turci nisu bili odveć voljni ući u sukob, zbog različitih razloga, te se tako Petar uspio povući uz relativno blage uvjete.

No, Azov se ponovno našao u turskim rukama.

Petar neprestano ratuje i vodi diplomatske bitke.

Rusija je sada sila koju se više nitko ne usudi ignorirati.

Godine 1721. Petar konačno trijumfalno ulazi u Petrograd.

Senat mu dodjeljuje tri naslova: “Otac domovine”, “Petar Veliki” i “Imperator”.

On je car svih Rusa.

Reforme

Petar je od samog početka svoje vladavine, a osobito nakon putovanja po Europi, neumorno radio na temeljitom preustroju Rusije.

Na polju reformi njegovo je djelo upravo kolosalno; gotovo da nije bilo niti jednog područja na kojem nije uveo korjenite promjene.

Vojsku je pretvorio u jednu od najmoćnijih na svijetu.

Vršio je nemilosrdno novačenje u svim klasama, primoravši i plemstvo na obavezno služenje u vojsci ili u vojnoj upravi.

Uklonio je staleške razlike, tako da su i obični, ali sposobni ljudi mogli steći visoke vojne činove dotad rezervirane samo za plemstvo.

U državnoj upravi je umjesto boljarske Dume formirao Senat od devet članova koji je imao potpune ovlasti u slučaju odsutnosti ca­ra te je uveo mini­starske kolegije podložne Senatu.

Petar naređuje po­dizanje škola i postavlja uvjete za opće obrazovanje. Ruske mladiće šalje na školovanje u Europu.

Val reformi nije zaobišao niti crkvu koja je sada na neki način postala dijelom državne uprave.

Umjesto patrijarha crkvom upravlja Sveti sinod sastavljen od deset svećenika.

Napušteno je računanje vremena prema starom kalendaru koji je godine brojao od postanka svijeta (po tom kalendaru Petar se rodio 7180. godine), a uveden je julijanski kalendar.

Preko dvjesto novonastalih manufaktura donosilo je zemlji veliku korist.

Izmijenio je čak i način odijevanja: zapovjedio je da se tradicionalna ruska nošnja zamijeni europskim načinom odijevanja.

Naredio je i brijanje brada koje su u staroj Rusiji bile obilježje muževnosti – prestrašenim je ljudima sam rezao brade i uređivao brkove po zapadnoj mo­di.

Ženama iz viših staleža naređeno je da se pojavljuju na društvenim za­bavama, što je ranije bilo neza­mislivo.

Već nakon prvih pobjeda protiv Švedske, na ušću rijeke Neve gradi novu prijestolnicu – vrata Rusije prema Europi.

Moskva je simbol stare Rusije, njene izoliranosti od europskih tokova, a Petrograd, izgrađen prema francuskom uzoru, simbol je nove Rusije okrenute europskoj kulturi, obrazovanju, načinu proizvodnje.

Akademija znanosti u Petrogradu započet će s radom godinu dana nakon njegove smrti.

Njegova vladavina i uvođenje promjena nisu prošli bez nemira i otpora.

Seljaci koje su dugi ratovi doveli do krajnje bijede, dižu ustanke, a nezadovoljno plemstvo kuje urote.

Kao protumjeru Petar stvara jaku tajnu policiju koja uhodi sve i svakoga, svakodnevno se događaju uhićenja, mučenja i smaknuća.

Ova policija 1718. otkriva da se na čelu jedne urote nalazi i sam Petrov sin iz prvog braka.

Petar je neumoljiv čak i kad se radi o vlastitom sinu – Aleksej umire od posljedica mučenja.

Petar Veliki – njegov karakter i ostavština

Pod Petrovim snažnim vodstvom ogromna ruska zemlja promijenila se iz temelja.

Izolirana i ekonomski zaostala zemlja, tvrdo ukorijenjena u stoljetnoj tradiciji, sa svojom vjerom, praznovjerjima i staleškom krutošću, gotovo je preko noći stala rame uz rame s ostalim europskim državama.

Kako je moguće da je jedan čovjek bio uzrokom tako korjenite promjene?

S Petrom, koji je bio visok gotovo dva metra i imao nevjerojatnu snagu, i ono nepremostivo posta­jalo je moguće.

S jedne je strane bila njegova neiscrpna energija i nevjerojatna ustrajnost koje su ga nezadrživo vodile prema odabranom cilju.

Odluke je donosio brzo, one su često bile nesmotrene i vodile ga iz pogreške u pogrešku, ali on bi neumorno počinjao iznova, ispravljajući pogreške sve dok ne bi postigao ono što si je postavio u zadatak.

Bio je čovjek od ideja.

Kažu da mu nije prošao niti jedan dan, a da nije prizvao neku novu ideju i dao joj život.

S druge stra­ne bila je njegova neutaživa želja za učenjem.

Ti­jekom života izu­čio je četrnaest zanata: gra­dio je brodove, kovao oružje, proučavao astronomiju, arhite­kturu, tkanje, poljo­djelstvo, znao je svira­ti, učio je i slikarstvo.

Učenje ga je ispunjavalo ponosom, a njegovim je ukazom otpočelo sustavno osnovno obrazovanje u Rusiji.

Na samrtnoj postelji naredio je otkrivanje puta preko Sjevernog ledenog mora za Kinu i Indiju te kazao: “Budući da domovini više ne prijeti opasnost od neprijatelja, moramo misliti na to da državi priskrbimo slavu umjetnošću i znanošću.”

Kakav je zaista bio Petar Veliki?

Ovaj veliki vladar nije patio od laskanja, parada i velikih počasti.

Nije stanovao u bogatim dvorcima, niti je zahtijevao veliku udobnost.

Za stanovanje je radije birao kolibu nego palaču, a za spavanje je znao odabrati i služinski ležaj.

Priređivao je gozbe, no često je jeo i sa služinčadi ono što su i oni jeli.

Kad bi došao na mjesto gdje se nešto radilo, pridružio bi se radnicima hvatajući sjekiru, pilu ili lopatu.

Obožavao je vatromete te je i sam izrađivao rakete.

S druge strane, bio je sklon svakodnevnom opijanju i razvratu.

S lakoćom je osuđivao na smrt tisuće ljudi, ako je to smatrao potrebnim.

Sam je uzimao krvniku sjekiru iz ruke i odsjecao glave.

Iako to nama danas predstavlja grozno divljaštvo, on nije bio sadist koji ubija iz zadovoljstva – kao što se svojeručno laćao tesarske sjekire kada je trebalo graditi brodove, tako se laćao i krvnikove sjekire kada je trebalo kazniti krivce.

Dvorac Peterhof, često nazivan “Grad fontana”, smješten je 30 km od Petrograda. Izgrađen je po uzoru na Versailles.

Čini se kao da se na njega ne mogu primijeniti uobičajena moralna načela, niti ih se on pridržavao.

Jedini kriterij koji je imao pred sobom bio je napredak Rusije, a sve ostalo bilo je podređeno tom načelu.

Za ostvarenje tog ideala radio je neumorno doslovce sve do smrti, ne štedeći ni sebe ni druge: kad bi nakon cjelodnevnog napornog rada njegovi suradnici popadali od umora, on je znao cijelu noć pod svjetlošću baklje promatrati muzejske izloške, da bi odmah ujutro, bez ikakvog odmora ili sna, nastavio raditi istim strahovitim tempom.

Uvijek je govorio svojim suradnicima i podanicima: “Vladar se mora razlikovati od podanika ne gizdavošću, a još manje raskoši, već budnim i neumornim nošenjem državničkog bremena…”

Stalno izlaganje naporima i neuredan način života načeli su Petrovo zdravlje.

Prvi znaci bolesti bubrega pojavili su se kad je imao pedeset godina, no on nije htio ni čuti za liječenje i lijekove.

Tako u listopadu 1724. godine, iako sav u oteklinama od bolesti, on pregledava radove na Ladoškom kanalu, ledene noći provodi pod šatorima, na konju se probija kroz zaleđene baruštine, a nakon toga odlazi u talionice i prihvaća se posla kao i svaki drugi obični radnik.

Na povratku u Petrograd, naišao je na neku nasukanu lađu na kojoj su se vojnici nalazili u opasnosti.

Iako teško bolestan, Petar ne oklijeva ni časa: iskače iz svoje lađe i gazi kroz ledenu vodu koja mu seže do pojasa.

Vojnici su spašeni, ali Petru više nema spasa – u Petrograd stiže s jakom vrućicom, liježe u krevet i više ne ustaje.

Umrijet će 28. siječnja 1725. u šest sati ujutro.

Prvi spomenik njemu u čast podignut je tek pedesetak godina nakon njegove smrti, za vrijeme Katarine Velike.

Duboko inspiriran likom ruskog cara, francuski kipar Falconet deset je godina radio na spomeniku za koji se vjeruje da je najvještiji prikaz konja i jahača na svijetu.

Na ogromnom postolju nalazi se konjanik koji kao da se penje na vrh stijene, simbolizirajući sve one poteškoće koje je Petar pobijedio snagom i ustrajnošću svog genija.

Lijevom rukom on smiruje konja, a desnom, u kojoj nema žezla, kao da pozdravlja cijelu zemlju.

Na svibanjskom suncu, za koje Rusi kažu da je najljepše, brončano lice konjanika kao da zrači na jedan čudesan način.

Iz njega izbija snažna volja, um, polet i usmjerenost prema budućnosti; to nije samo spomenik Petru – to je simbol rađanja nove Rusije.

http://nova-akropola.hr