Markantun de Dominis

Markantun de Dominis (Markantun Gospodnetić, Rab, 1560. - Rim, 8. rujna 1624.) hrvatski matematičar, fizičar, filozof i biskup.

Rodom od obitelji Dominis sa Raba, koja po predaji potječe od knezova Frankapana.

Senjski biskup i splitski nadbiskup, u 16. stoljeću pokusima istraživao disperziju bijele svjetlosti i na taj način tumačio pojavu duge.

Početkom 18. stoljeća Newton odaje priznanje Dominisu za objašnjenje duge pomoću dvaju lomova i jednog odbijanja svjetlosti na kapljicama kiše.

O de Dominisovoj knjizi “O zrakama vida i svjetla u optičkim staklima” ; Newton kaže: “Tu on naučava kako unutarnji luk duge nastaje zbog dvaju lomova sunčevih zraka i jednog odbijanja među njima u okruglim kpljicama kiše…” 

Newtonovoj pohvali suprotstavlja se sam Ruđer Bošković, član londonskoga Royal Society, autor epohalne petotomne studije o optici i astronomiji.

Je li pritom nešto značilo što je Bošković bio jezuit, a de Dominis apostat, osuđen na lomaču kao heretik? 

Suprotnu stranu u polemici o de Dominisovu doprinosu zauzeo je Goethe.

Oko drugoga pak de Dominisova djela “Eurip ili o plimi i oseci mora”, izbila je drukčija kontroverza - njegovu hipotezu o djelovanju neke moćne sile poput magnetske (gravitacije) kao promašenu napao je sam Galileo Galilei.

"Jedan crkveni prelat govori gluposti, napisao je, pa ukorio Johannesa Keplera što prihvaća opskurni pojam sile, nevidljive i nematerijalne veličine, koji smrdi na tamjan…" 

Fizika je bila samo sporedna djelatnost Markantuna de Dominisa, profesora filozofije, matematike, logike i retorike u Veroni, Padovi i Bresciji, doktora teologije, senjskog biskupa, splitskog nadbiskupa, diplomata, pravnog i teološkog savjetnika Republike sv. Marka, vindzorskog dekana i engleskog milorda.

Vrativši se u Rim, de Dominis je dobio od pape domaću zadaću da sam pobije svoje teze.

Lako je išlo s kritikom engleske crkve - kaustični bodul strovalio se na puritance isto onako žestoko kao ranije na kritiku kurije.

No, nije se bio spreman odreći svoje pomirbene “Crkvene države”.

Uto je umro Grgur XV. i naslijedio ga katolički Staljin, papa Urban VIII, koji je osudio Galileia.

De Dominisa pak bacaju u tvrđavu Sant Angelo.

Prethodno je morao, knjigom na knjigu, sastaviti deset tomova odreknuća od svoje “Republike”.

Radio je sporo i umro na osmom poglavlju prve knjige, koja nije nikad objavljena, ali je primjerak sačuvan u Vatikanskoj biblioteci, pa ga je otkupio vrijedni Maletić, koji ga upravo tiska kao posljednji primjerak de Dominisovih Sabranih djela.

Sva de Dominisova djela spaljena su u Rimu na lomači, na koju je bačeno i njegovo tijelo.

Prethodno je od Inkvizicije osuđen kao Heretik, Antikrist, Izdajnik, Svinja.

Papa Urban na presudu je svojeručno dodao: DA SE SPALI.

Toliko o vatikanskom ekumenizmu… 

U svijetu postoji ukupno šest ili sedam primjeraka originalnog izdanja “Republice Ecclestiastice”, od toga tri u Splitu.

Po nekima, bio se pridružio isusovcima, a po drugim izvorima, nije to učinio, odnosno, kardinal ga je odgovorio od toga.

Došavši u sukob sa Inkvizicijom, proglašen je heretikom, te pritvoren u dvorac Sant Angelo, gdje je umro prirodnom smrću.

Nakon smrti, 20. prosinca je nad njegovim lešom proglašena osuda u crkvi Santa Maria iznad Minerve.

Inkvizicijskom je odredbom njegov leš izvađen iz lijesa, provučen ulicama Rima, i javno spaljen u Campo di Fiore, te bačen u Tiber skupa sa njegovim pisanim djelima, 21. prosinca 1624.