NIKOLAJ VASILJEVIČ GOGOLJ

Rođen: 1. travnja 1809. godine u Soročincima
Umro: 4. ožujka 1852. u Moskvi

Veliki ruski književnik Nikolaj Vasiljevič Gogolj rođen je 1. travnja 1809. u Soročincima, kojima je i posvetio pripovijetku Soročinski sajam.

Njegovo djelo, nastalo u krilu romantizma, ubrzo je postalo stijeg nove ruske realistične škole.

O Gogolju se pisalo i kao o jednom od utemeljitelja fantastičnog realizma, koji je rođeni brat fantastične romantike i preteča simbolizma, u njegovoj mističnoj varijanti.

Nietzsche je tvrdio da je Gogolj brat moderne dekadencije, a Rudolf Kasner da je u njegovu djelu došla do izražaja psihologija podsvjesnog, pa je Gogolj u tome smislu prethodnik Kafke.

Neobičnost i fantastičnost Gogoljeva očituje se u događajima, u opisivanju likova u sredini u kojoj borave, no karakteri su mu životni, svakodnevni.

Govoreći o tome, on kaže:

Sve one sitnice koje izmiču pogledu sijevnule su u krupnom planu u očima svih.

U ovom djelu Gogolj ismijava parazitski sloj veleposjednika, ističe njihove despotske osobine, bezakonje kao i birokratske strukture ruskog društva.

U jednom od temeljnih djela ruskog realizma, Gogolj otvara priču dolaskom siromašnog plemića Čičkova u grad NN.

U želji da se obogati Čičkov kupuje ˝mrtve duše˝ kako bi postao veleposjednik, a u svemu tome ga prate njegovi vjerni sluge Selifan i Petruška.

Autor je svojim djelima, a naročitom ˝Mrtvim dušama˝, napisanim 1842. godine, značajno utjecao na pisce XX. stoljeća.

Mrtve duše nisu zato toliko zaplašile Rusiju i izazvale takvu buku u njoj s obzirom na to da su upozorile na neke njezine rane ili unutrašnje bolesti.

Moji junaci nisu nipošto zlikovci: da sam samo jednu dobru crtu dao bilo kome od njih, čitatelj bi se sa svima njima pomirio.

Ali bijeda svih zajedno uplašila je čitatelja.

Uplašilo ih je to što moji junaci prolaze u povorci sve jedan bjedniji od drugoga; što nema nijedne utješne pojave.

Starovremenske spahije, pripovjetka o tome kako su se posvađali Ivan Ivanovič i Ivan Nikiforovič, Kabanica i druga njegova djela puna su poezije, lirizma i tuge, usprkos fabuli koja izaziva gorak smijeh i kritiku.

Pripovijetka „Kabanica“ priča je o siromašnom činovniku Akakiju Akakijeviču koji nabavlja novu kabanicu, jedini smisao svog života.

No, prvu noć kako je obuče otmu mu je.

On umire od tuge, a njegov duh luta gradom u potrazi za kabanicom.

Djelo je prožeto trpkim humorom, a njezin fantastičan završetak daje čitavoj realističnoj pripovijesti groteskan prizvuk.

U komediji Revizor razgolićuje pokvarenost činovništva.

Gogolj osjeća potrebu da skupi na gomilu sve što ne valja u Rusiji.

Pisati kako je Gogolj pisao bilo je teško.

Zahtijevalo je mnogo fizičkog napora u rješavanju prokletih pitanja, borbi s policijom i cenzurom i unutrašnjih lomova, tako da Gogolj na kraju spaljuje neke svoje rukopise i 4. ožujka 1852. umire u Moskvi poremećena uma.

 2009. godina je odlukom UNESKO-a bila proglašena za godinu Gogolja. 

Dvjesto godina od rođenja pisca je obilježavano u Europi, Americi, Rusiji. 

U čast Gogolja priređivane su izložbe, kazališni festivali, karnevali, snimani su dokumentarni filmovi.

U Moskvi je otvoren i prvi muzej Nikolaja Gogolja na teritoriju Rusije.

Sadržaj:
U jednom odjeljenju služio je jedan činovnik. Za tog čovjeka ne bi se baš moglo reći da je dopadljiv, bio je onizak, malko riđokos, s borama s obje strane obraza. Zvao se Akakije Akakijevič i bio je pomalo čudan. Bio je pisar i bio je vjerojatno jedini u tom odjeljenju koji je radio svoj posao s ljubavlju i poštovanjem.

Drugi činovnici ga uopće nisu poštovali, pa čak ga nisu ni pozdravljali, a kad bi mu nosili nešto da prepiše to bi bilo veoma neljudski i bez molbe. Većina činovnika ga je ismijavala izgovarajući šale
na njegov račun. No usprkos tome on se nije dao pokolebati i radio je
dalje svoj posao s dušom i poštovanjem.

Veoma se razlikovao od drugih činovnika. Dok su drugi navečer izlazili na ulice kako bi porazgovarali s prijateljima i malo se zabavili, on je sjedio u toplini svoga doma i prepisivao neki spis ili tekst tek tako za svoju dušu. Može se reći da je u svakom napisanom slovu uživao. Bio je toliko uživljen u pisanje da je u svemu što je gledao vidio svoje jasne, ujednačenim rukopisom ispisane redove.

Stoga nije obraćao pogled na svoju staru kabanicu koja je često
bila meta izrugivanja drugih činovnika. No kad se pojavila oštra sjeverna studen, Akakije Akakijevič je osjetio kako ga studen naročito jako pali po leđima i ramenima, bez obzira što je pokušavao što prije proći razdaljinu od svog doma do radnog mjesta.

Kada više nije mogao izdržati hladnoću uputio se njemu dobro znanom krojaču Petroviču misleći da će mu on uspjeti zakrpati kabanicu. Petrovič je bio čovjek bez jednog oka, a vrlo često je volio popiti koju čašicu. Dok je bio trijezan znao je uspješno
popraviti činovničku uniformu.

Došavši kod Petroviča Akakije Akakijevič mu je pokazao svoju kabanicu rekavši da to nije neki veliki problem te da samo treba staviti nekoliko zakrpa na ramena i leđa. No Petrovič ga je
odbio rekavši mu da se kabanica ne može pokrpati jer se podstava
raspada.

Tako je Akakije Akakijevič sav uznemiran otišao kući misleći da
je Petrovič danas trijezan. Pomislio je kako će donijeti kabanicu Petroviču u nedjelju ujutro kad će Petrović biti mamuran od subotnjeg provoda.

Tako je i bilo, donio je kabanicu a mamurni Petrovič pogledavši ju odmah se razbistrio i rekao još jednom kako se to ne može popraviti i kako treba sašiti sasvim novu kabanicu. Tada je Akakijeviču bilo jasno da stvarno mora naručiti novu kabanicu. No, mučio ga je jedan problem a to je bio novac.

Tako je silno odlučio da će od tada malo skromnije živjeti, da neće
piti čaj uvečer, da će odjeću što manje nositi pralji na pranje kako bi
uštedio novac. Kroz par mjeseci skupio je novac i pošao s Petrovičem u trgovine kako bi kupio tkaninu. Petrovič mu je uskoro napravio novu kabanicu i Akakijevič je uskoro došao na radno mjesto u sasvim novoj kabanici. Bio je jako ponosan na sebe i to iz dva razloga - više mu nije bilo hladno a i kabanica je izgledala vrlo lijepo.

Naravno, drugi činovnici su odmah uočili novu kabanicu i rekli Akakijeviču da bi u povodu kupnje nove kabanice trebao održati proslavu. Tada se Akakijevič našao u neugodnoj situaciji ali se našao jedan činovnik koji je rekao da će organizirati proslavu umjesto njega.

Te večeri Akakijevič se uputio ka činovniku kod kojeg će se održati proslava. Hodajući ulicama prada bio je ponosan što može tako uredno sređen prošetati i grad mu se tog trenutka činio puno
ljepši nego prije.

Došavši na proslavu sjeo je kraj stola kartaša ali budući da je već došlo vrijeme kad je on obično išao u krevet, potajno se iskrao i
otišao kući. Na putu do kuće prolazeći kroz sve tamnije i mračnije uličice odjednom je osjetio kako su ga ulovila dvojica ljudi, udarili ga nogom i oteli mu kabanicu. Akakijevič se onesvijestio a kad je nakon nekoliko minuta došao k sebi više nije bilo nikoga, a ni njegove nove kabanice.

Bio je sav rastrešen te je drugi dan potražio pomoć policijskog nadzornika. Budući da to nije pomoglo potražio je pomoć važne osobe. Važna osoba je baš u to vrijeme imala sastanak s prijateljem iz djetinstva ali ga je ipak nakon nekog vremena primila u svoj ured. Budući da važna osoba nije htjela pomoći Akakijeviču on se pokupio i otišao.

Na povratku kući puhao je jak vjetar tako da se Akakije Akakijevič razbolio. Bio je toliko bolestan da je liječnik upozorio njegovu gazdaricu kako je najbolje da odmah kupi lijes jer će Akakijevič uskoro umrijeti. Tako je i bilo. Akakijeviča pokopaše ali se nakon nekog vremena pročulo po gradu kako u kasne noćne sate
kod Kaljinkina mosta pojavljuje neki mrtvac u liku činovnika koji skida i otima kabanice prolaznicima.

Tako je jedne večeri kad je važna osoba išla u posjet kočijom Karolini Ivanovnoj ostala bez kabanice. Naime, mrtvac s likom činovnika se na taj način osvetio za ono što mu nije želio pomoći
oko pronalaženja ukradene kabanice. Od tada više nitko nije ni vidio ni čuo za mrtvaca s likom činovnika. Očigledno mu je generalova kabanica sasvim odgovarala.