Pavao Štoos

Pavao Štoos (Dubravica, 10. prosinca 1806. - Pokupsko, 30. ožujka 1862.), hrvatski pjesnik, svećenik i narodni preporoditelj

Vrlo obrazovan, znao nekoliko jezika, pisao na kajkavskom i štokavskom narječju, najčešće alegorije.

U Zagrebu je završio bogosloviju, jedno je vrijeme bio biskupski tajnik, a od 1842. godine bio je župnik u Pokupskom.

Pavao Štoos je zapažena ličnost među hrvatskim domoljubima, autor je poznate elegije Kip domovine vu početku leta 1831 (kajkavizam).

To je alegorijska pjesma u kojoj Pavao Štoos iznosi viziju domovine kao žene u crnini koja plače nad svojom sudbinom jer se njeni sinovi srame: ˝...vre i svoj jezik zabit Horvati  hote ter drugi narod postati...˝

Pjesma iz elegije prelazi u optimističan ton jer ima još onih koji će braniti i boriti se za svoju domovinu koja očekuje zoru (hrv. narodni preporod).

Suradnik Gajeve Danice, patriot zabrinut zbog tuđinskog tlačenja i odnarođivanja domaćih ljudi.

Štoos je pesimistički gledao na naše prilike i zemlju vidio u tamnici i mraku (srce od plača ne mrem zdržati).

Pavao Štoos, spomenik u rodnoj Dubravici

Osim književnosti bavio se i glazbom i štampao 1858. Kitice srkvenih pjesama s npjevima.

Autor je i pjesme Poziv u kolo ilirsko.

Godine 1862. imenovan je zagrebačkim kanonikom, ali je umro prije nego je primio svoju dužnost.

PAVAO ŠTOOS

POZIV U KOLO ILIRSKO

 

U ilirsko kolo milo
Vratite se srodni puci,
Što su stari gvožđem bili,
Nek su duhom sad unuci!

Slavna braćo, oj Hrvati,
Ki za vašu krv i pleme
Krvlju vašom znaste stati,
Rodu vjerni svako vrijeme!

I Slavonci, slave sini,
Ki ste uvijek krepki, možni,
Na čest jednoj domovini
Sa Hrvati bili složni.

Dalmatini, braćo stara,
Gnijezdo milih naših vila,
Prva iskro našeg žara -
Slavna krvi naših žila!!

Bistri naši Dubrovčani,
Istrijanci, oj junaci!
I Korušci poštovani,
Naše zvijezde sjajni traci!

I vi Kranjci, tak nazvani
Od ilirske negda krajne,
Ki ste starom Rimu znani
Rad desnice vaše sjajne!

Oj Štajerci, kih djedovi
Bjahu naše kod vojnice
Ponosni ko labudovi,
Brzi kano lastavice!

U ilirsko kolo milo
Vratite se srodni puci,
Što su stari gvožđem bili
Nek su duhom sad unuci!

Među Murom, na Dunavu
Što stanuje, k nam nek stupa,
Sve to jednu ima slavu
Sa ilirskom braćom skupa!

Bačvani po bijelom mlijeku,
Ko vam majka sisat dala,
Da ste dika našem vijeku,
Bila vam za ljubav hvala!

Oj Banatu, komu ovo
Ime Ban od boja rodi,
Upri um tvoj u to slovo, -
Pa te k nam nek sloga vodi!

Srblji! amo ruke vaše,
Nek se mržnja sva ukine,
Opće jer je blago naše
Jezik jedne djedovine!

A junačka kad vam sreća
Dade ustav nov dobiti,
Znajte da je slava veća
S više braće braćom biti!

Više očî vidi više,
Više mislî više smatra,
Više rukâ već napiše,
S više iskar biva vatra.

Samo sloge duh jedini
Bude naša opća dika,
Anđeo mira među sini
Jedne majke i jezika!

Od bosanske sini družbe,
Kih uzdasi sve nas trape,
I od kojih gorke tužbe,
Za pomoći k nebu vape!

Hercegovci, sokolovi,
I vi, braćo Crnogorci,
Nedobitni vitezovi,
Za slobodu hrabri borci!

Još Bugari od starine
Na oružju momčad slavna,
Koje stare otadžbine
Dobro zove jur od davna:

U ilirsko kolo mili
Vratite se srodni puci,
Što su stari gvožđem bili,
Nek su duhom sad unuci!

Tako kolo, koje tminom
Dosad bjaše razadrto,
Bit će opet Slave sinom
Slavstva kolo sad četvrto.

Prvo kolo Ruska ima,
Drugo Poljska, Česka treće,
A četvrto nek uzima
Duh ilirski uvijek veće.

Na tih kolih nek se stara
Naša majka naprijed vozi,
Da nam k sreći put otvara!
U to ime bog pomozi!!!

U Zagrebu na dan obraćenja sv. Pavla 1840.

Danica, 1840.