VLADIMIR VIDRIĆ 

Rođen: 30. travnja 1875. u Zagrebu
Umro: 29. rujna 1909. u Zagrebu

Oko hrvatskog pjesnika Vladimira Vidrića splele su se mnoge legende, a njegova snažna, samosvojna pjesnička figura ni danas ne blijedi.

Svojim kratkim životom - rodio se 30. travnja 1875. u Zagrebu, a umro 29. rujna 1909., bolestan od shizofrenije u Stenjevcu - samo s jednom zbirkom, objavljenom u vlastitoj nakladi, fascinirao je suvremenike, kritičare i poklonike pjesničke riječi.

O moja je leđa lagano
Kucnula mandolina
I moj se je kaput raskrio 
Purpurna pomrčina
Moje je vjeđe prekrila 
Od sunca, vjetra i vina.

Ovakav lagani kucaj stiha u pjesmi Adieu i današnjeg će čitatelja, kao što je i Vidrićeve prijatelje, kojima je sam, kao vješt i šarmantan recitator, kazivao svoje stihove, navesti na pomisao kako je pjesma nastala lako, gotovo nehajno.

No, to je tek hinjena lakoća.

Vidrić je bio uistinu artist i u svojem je poetskom govoru, neupadljivo i nenametljivo, povezao stilove, od klasičnih grčkih i rimskih do romantičarskih, u precizno građenim oblicima, liričnošću i glazbenošću izraza.

Spomen ploča Vladimiru Vidriću na rodnoj kući u Zagrebu

Nadahnjivao se antičkom i slavenskom mitologijom, krajolikom, ali i društvenom stvarnošću, sudjelujući zajedno sa Stjepanom Radićem kao mladić u paljenju mađarske zastave.

Lirska zbivanja teku između zanosnog, čeznutljivog predanja ljepoti i punoći života i tjeskobnih, turobnih slutnji o čovjekovim neuspjesima i smrti.

Taj kontrapunkt izražavao je Vidrić, lirski slikar  krajolika,i u bojama svojih stihova.

Pjesma Perun jedna je od onih u kojima su sažeti svi životni osjećaji: ljubav prema prirodi, ženama i vinu, božanstvu, pjesničkom pozivu.

Vidrić je napisao puno stihova i u drukčijem raspoloženju.

Prva pjesma u njegovoj jedinoj zbirci, pjesma U oblacima, svojevrsni je pjesnički program, lirsko očitovanje spoznaje da se pod težinom života čovjek odriče i svojih zanosa i uvjerenja i da zbog toga trpi.

Bol je nadahnuće u pjesmama Ex Panonija, Pomona, Mrtvac, Roblje.

Vidrićevo pjesništvo, spoj simbolističkih i ekspresionističkih elemenata antologijskom je vrijednošću ostavilo je dubok trag i u stihovima kasnijih hrvatskih književnika. 

Adieu

”O moja je leđa lagano
Krcnula mandolina
I moj se kaput raskrio.
Purpurna pomrčina
moje je vjeđe prekrila
Od sunca, vjetra i vina.

A moja se ruka ganula
Koja pjesmice sklada,
Svijetlu je suza utrla
Što mi sa zjena pada.
Tako silazim, gospojo,
Stubama tvojega grada.”