MIROSLAV KRLEŽA

Rođen: 7. srpnja 1893. u Zagrebu
Umro: 29. prosinca 1981. u Zagrebu

Najplodniji i najsvestraniji književnik u povijesti hrvatske književnosti, Miroslav Krleža, koji se rodio 7. srpnja 1893. u Zagrebu, ostvario je vrhunske domete u svim književnim vrstama.

Iako je nasljedovao bogatu europsku kulturnu i književnu baštinu, nije se priklonio nijednom utvrđenom modelu pa se ni njegov opus ne može svrstati ni u jednu stilsku formaciju.

Osebujnost su njegova stvaralaštva, među ostalim, i iste tematske cjeline u svim djelima, esejima, romanima, dramama, opsesivne teme intelektualca suočena s rasapom individualne svijesti.

Oko Krležina života i djela lomila su se koplja, od ideološke pripadnosti do uklopljenosti u društveni sustav.

Uređivao je sve, od Legendi preko časopisa do Zastava. Na mnogo što je odgovarao novim književnim djelom: Moj obračun s njima, Dijalektički antibarbarus.

Najveću je možda poruku dao suvremenim Baladama Petrice Kerempuha. A lucidni eseji i dnevnički zapisi aktualno su i živo štivo, koje danas itekako vrijedi čitati.

Desetljeća Krležina stvaralaštva obilježila su 20. stoljeće, značila pravu razdjelnicu, tematsku, ideološku i estetsku mjeru svega što je napisano u tom razdoblju u hrvatskoj književnosti.

No, u skladu s njegovim geslom da je cijeli život pjesma bez poante, Krležina fizička smrt 1981. godine nije značila kraj. Osobit kakav je bio, ostavio je naraštajima marginalije, rukopise koji su otvoreni tek 20 godina nakon njegove smrti.

 

Otac jedne od najvažnijih hrvatskih kulturnjačkih institucija, Leksikografskog zavoda, književnik, novinar, teoretičar, velik je dio života posvetio kazalištu.

U memoarskoj prozi ‘Na rubu potkove’ Nikole Batušića postoji poglavlje ‘Moji nerazgovori s Krležom’ u kojima se autor pomalo ironično prisjeća velikoga pisca.

Događaj koji ćemo ovdje opisati zbio se, prema Batušiću, 1960., povodom stote, isforsirane zajedničke obljetnice zagrebačkog i novosadskoga kazališta. Tada je u zagrebačkom HNK-u izvedena poznata drama Miroslava Krleže ‘U logoru’ u režiji Branka Gavelle.

Nakon izvedbe drame, slavlje s dodjelom plaketa se nastavljalo u hotelu Internacional. Gavella nije želio ići na večeru, no morao je, tako da su za istim stolom te večeri sjedili Branko Gavella, Nikola Batušić, Miroslav Krleža i tadašnji intendant HNK-a Duško Roksandić.

Krleža se uvrijedio jer konobar prvo nije znao što pisac pije, a potom mu je donio Courvoisier u čaši, a ne cijelu bocu. Nakon toga je uslijedila stvarno komična scena kada su glumci tijekom večere prišli redatelju s primjedbom da jedan od glumaca u predstavi nije dobro imitirao zvuk trube kojom se najavljuje konjski juriš.

Glumci su zapravo namjerno napravili scenu, pokušavajući izazvati Gavellu i Krležu, što im je i uspjelo. Dvoje ljudi koji su stvarno zadužili hrvatsko kazalište i kulturu uopće, proveli su neko vrijeme na ratištu u Galiciji, (Gavella je 1.svjetski rat završio s činom poručnika, a Krleža je pobjegao iz vojne škole) započeli su raspravu, čak su improvizirali šakama trublje i zvuk poziva na juriš.

Kasnije te večeri Krleža i Gavella još su raspravljali kako treba ispravno držati sablju, za što je poslužio Gavellin štap. Tako da su oboje, prvo Gavella potom Krleža, izvodili po dvorani hotela različite mačevalačke figure.

Ova anegdota simptomatična je za odnos pisca i redatelja koji je karijeru izgradio upravo na postavljanju Krležinih drama, iako je poznato da neke od njih, npr. glembajevski ciklus, uopće nije cijenio.

Miroslav Krleža rođen je 7. srpnja 1893. godine u Zagrebu, a taj je dio svoga života opisao u prozi ‘Djetinjstvo u Agramu’.

Naobrazbu je započeo u Pečuhu u Ludovicejskoj vojnoj akademiji, no već 1913. godine bježi s nje te preko Pariza i Soluna dolazi u Srbiju gdje se priključuje vojsci, koja ga vrlo brzo na temelju tjeralice iz vojne akademije uhićuje.

Godinu dana kasnije započinje I. svjetski rat, Krleža je uskoro mobiliziran i poslan na bojišnicu u Galiciju. U ratu je proveo kratko vrijeme jer je zbog lošeg zdravstvenog stanja smještan u vojne bolnice i toplice, no svejedno je na bojištu proveo dovoljno vremena koje mu je poslužilo kao inspiracija za mnoga kasnija djela.

Jedno od njih je i ‘Hrvatski bog Mars’, zbirka novela u kojoj potpuno u skladu s tadašnjim europskim strujanjima u književnosti, naturalizmom i ekspresionizmom, opisuje stradanje hrvatskih vojnika upravo u Galiciji gdje je i sam bio.

Bitka u Galiciji, u kojoj je prema povijesnim podacima poginulo 630 000 vojnika, vodila se od 26.03.1914. do 17.09.1914., između austro-ugarske vojske (čiji su pripadnici bili i Krleža i Gavella) te ruske vojske, čijom pobjedom je bitka završila.

Krležu je ta bitka inspirirala za dramu Galicija u kojoj vrlo zorno opisuje ranjene vojnike i stanje u tadašnjim vojnim bolnicama.

Suprugu Belu Miroslav Krleža upoznao je ubrzo nakon povratka s bojišta, još za vrijeme trajanja 1. svjetskog rata, 1916. godine u Zagrebu. Zajedno su proveli cijeli život, čak su i umrli iste godine, 1981.

Na adresi Gvozd 23, živjeli su od 1952. godine, a danas je njihov stan uređen kao izložbeni prostor i otvoren za posjetitelje.

Bela Krleža bila je glumica, debitirala je u zagrebačkom HNK-u ulogom barunice Castelli u ‘Gospodi Glembajevima’, kasnije je bila poznata po ulogama u mnogobrojnim komedijama, kao i po igranju naslovnih ženskih likova uglavnom u dramama svojega supruga kao što su ‘U agoniji’, ‘Leda’, ‘Aretej’.

Krležine prve poezije, ‘Pan’ i ‘Tri simfonije’ također su objavljene za vrijeme 1. svjetskog rata, točnije 1917.godine. Mnoge Krležine drame pisane su pod velikim utjecajem skandinavskih autora Henrika Ibsena i Augusta Strindberga.

Kritičari se slažu da kod Krleže postoje tri dramska tematska ciklusa. Prvom pripadaju simbolički i lirski intonirane drame okupljene u zbirci ‘Legende’ (‘Legenda’, ‘Maskerata’, ‘Michelangelo Buonarotti’, ‘Kristofor Kolumbo’, ‘Kraljevo’, ‘Adam i Eva’) napisanoj između 1917. i 1920.

U tome ciklusu jedna od najvažnijih je drama ‘Kraljevo’ (1918.). Radnja drame događa se na sajmu, a u kaosu tog prostora na istoj sceni suprotstavljeni su živi i i mrtvi likovi. Važnost ‘Kraljeva’ je u tome što je ono po svim elementima ekspresionistička drama, a napisano je u vrijeme kada je ekspresionizam bio te u začetku čak i u Njemačkoj, koja se smatra domovinom tog pravca, tako da je Krleža napisao djelo koje je u potpunosti odgovaralo kontekstu tadašnjih modernih strujanja u svijetu.

Drugom tematskome ciklusu pripadaju drame koje se bave ratnom tematikom, i u kojima su prikazane socijalne prilike netom prije raspada Austro-Ugarske monarhije. To su ‘Golgota’, ‘Galicija’, ‘Vučjak’, ‘U logoru’, drame nastale početkom i sredinom dvadesetih godina 20. stoljeća.

Treći tematski krug ujedno je i najpoznatiji, a Krleža ga je pisao pod očitim utjecajem nordijskih dramatičara Ibsena i Strindberga. Njemu pripada vjerojatno najpoznatija trilogija Krležinog dramskog opusa, ‘Gospoda Glembajevi’, nastala 1929. godine, koja uključuje tri drame: ‘U agoniji’, ‘Gospoda Glembajevi’ i ‘Leda’.

Tri drame vežu se na knjigu proze pod naslovom ‘Glembajevi’, koja sadrži novele, fragmente i literarne portrete likova glembajevskoga kruga.

Ta svojevrsna genealogija jedne agramerske patricijske obitelji u cijelosti je prvi put tiskana 1945. godine. U glembajevskom ciklusu Krleža se bavi propašću bogate zagrebačke građanske obitelji. Radnja same drame ‘Gospoda Glembajevi’ događa se ljetne noći 1913.godine, a središnji dramski sukob uključuje oca Ignjata Jacquesa Glembaya i njegovog sina Leonea koji se nakon jedanaest godina izbivanja po europskim gradovima zbog majčine smrti i očeve ženidbe barunicom Šarlotom Castelli, vratio u Zagreb.

Drama završava jednom od najpoznatijih scena, hrvatske dramske književnosti, gdje Leone svoju maćehu i nekadašnju ljubavnicu, barunicu Castelli, ubija škarama.

Smatra se da je trilogija o Glembajevima jedno od najprevođenijih Krležinih djela, a u treći tematski ciklus pripadaju i drame napisane krajem pedesetih i ranih šezdesetih: ‘Aretej’ i ‘Saloma’.

Nakon stvaranja kraljevine SHS, zbog svoje oduševljenosti Lenjinom i sovjetskom revolucijom, Krleža postaje članom komunističkog pokreta i započinje svoju intenzivnu spisateljsku karijeru.

Gotovo da nema žanra u kojem se nije okušao, pisao je poeziju, prozu, romane, drame, novele, eseje, memoarsku prozu i dnevnike, polemike, eseje…

No, oduševljenje komunizmom je splasnulo dolaskom Staljina na vlast u Rusiji i njegovim čistkama, tako da je 2. svjetski rat Krleža dočekao posvađan s istomišljenicima iz Komunističke partije.

Nakon antifašističke pobjede u ratu i ubojstva Krležina zaštitnika Krešimira Vranešića, piščevu dugu jezičinu često je na slobodi održavalo samo prijeratno prijateljstvo s Titom.

1950. Krleža pokreće Jugoslavenski leksikografski zavod, danas Leksikografski zavod Miroslav Krleža.

1967. potpisuje „Deklaraciju o položaju hrvatskog jezika“. Do kraja života radi u Leksikografskom zavodu, a umire 29.12.1981. u Zagrebu.

‘Balade Petrice Kerempuha’ Krleža je napisao 1936.godine, u kojima je opisao događaje od 16.st. do 19.st. Za to djelo stvorio je novi kajkavski, jezik kojim se nikad nije govorilo niti pisalo.

Pri stvaranju se koristio ‘Gazophylaciumom’ I. Belostenca, te ostalim autorima koji su pisali na kajkavskome: Vramcem, Habdelićem, Pergošićem i Brezovačkim.

Glavni lik Petrica Kerempuh, „žalosni pismoznanec“, čovjeka je iz naroda, probisvijet i varalica, a u našu je književnost došao preko pustolovina i lika njemačkog Tilla Eulenspiegela. Među najpoznatijim baladama su ‘Ni med cvetjem ni pravice’, ‘Khevehiller’ i ‘Planetarijum’ gdje je sumirao hrvatsku povijest.

Najpoznatiji romani koje je napisao su: ‘Povratak Filipa Latinovicza’, napisan 1932. godine, koji se smatra prvim hrvatskim modernim romanom; ‘Na rubu pameti’, ‘Banket u Blitvi’, te kapitalno djelo u ‘Zastave’, podijeljeno u pet svezaka.

Povratak Filipa Latinovicza’ je roman u kojemu Krleža prikazuje lik rastrzanog, nestabilnog umjetnika koji se vraća u Zagreb i kreće u potragu za svojim ocem i vlastitim identitetom. U romanu se vide utjecaji Prousta, odlikuje ga nedovršenost te bavljenje egzistencijalnim problemima lika.

‘Zastave’ su Krležin najopsežniji roman, napisan 1969. godine. U njima pisac tematizira hrvatsko društvo prije i za vrijeme 1. svjetskog rata, te daje svoj konačni stav o svim povijesnim previranjima koja su se dogodila za vrijeme njegovoga života (raspad Austro-Ugarske, Kraljevina SHS, Jugoslavija). Radnja romana započinje sukobom oca i sina Emeričkih. Roman je političan i izuzetno opsežan.

Miroslav Krleža pisao je i eseje, koji su sabrani i izdani u knjigma ‘Europa danas’ (1935.), ‘Deset krvavih godina’ (1937.), ‘Eppur si muove’ (1938.), a u njima se bavio gotovo svime: politikom, glazbom, književnošću, likovnnom umjetnošću, filozofijom, medicinom, povijesnim ličnostima (Chopin, Proust, Erazmo Roterdamski, Paracelsus, Supilo, Radić…).

Jedan o zanimljivih kritičkih osvrta na pisca Miroslava Krležu dao je Radovan Ivšić u eseju ‘Krleža izdaleka’ koji je objavljen u zborniku Krležinih dana, manifestacije posvećene piscu koja se od 1990. tradicionalno održava u Osijeku.

Između ostalog piše „Krleža je najveća katastrofa koja nam se mogla dogoditi. Blagoglagovljiv i bistar, on se vrlo mlad našao na čelu hrvatske književnosti, i na našim je prostorima bio rano poznat kao neka vrsta barda ili gurua. Pojavio se u najbolji čas za sebe…..Sve se bitno mijenja kada je na ispražnjeno prijestolje prvaka, za koje se bosonogi Matoš nikad nije borio, glomazno zasjeo budući akademik Miroslav Krleža, koji neopazice ali punom parom, skreće protivnim smjerom od svoga velikoga prethodnika. Koliko je Matoš htio otvoriti Zagreb velikim suvremenim tokovima svjetske poezije, umjetnosti slobodarstva, toliko će se Krleža svojim austro-ugarskim purgerstvom cijelog života iz petnih žila opirati svim pojavama moderne umjetnosti u bloku, kao da one ne predstavljaju cjelinu.“

No čak i uz kritičke zamjerke, kojih je već i za života Miroslava Krleže bilo mnogo, neosporno je da je on kao književnik i dramatičar promijenio tijek hrvatske književnosti i kazališta.

O njemu su pisali brojni domaći i svjetski teoretičari, književnici, filozofi, među njima i Jean Paul Sartre, a zadnje poglavlje u Krležinoj biografiji tek treba dovršiti – nakon dvadesetogodišnje zabrane, krajem 2001. konačno je otpečaćeno četrnaest velikih drvenih sanduka koji su dva desetljeća proveli u podrumima Nacionalne i sveučilišne knjižnice.

Godinama su se postavljala pitanja o sadržaju sanduka, za koje se pretpostavlja da čuvaju Krležina neobjavljena djela, no nalaze li se među njima neobjavljena knjiga romana ‘Zastave’ ili potencijalno politički eksplozivni esej o Mili Budaku, još nije posve sigurno.

Stručni tim proučava tekstove i priprema ih za objavljivanje, a dotad, tko želi proučiti kompletan autorov opus, sigurno ima dovoljno materijala i bez navodno nekoliko tona papira koliko je autor ostavio u nasljedstvo. U svakom slučaju, bez rezerve se Krležu može proglasiti najplodnijim hrvatskim piscem svih vremena.