Jure Kaštelan

 

Jure Kaštelan (Zakučac kraj Omiša, 18. prosinca 1919. - Zagreb, 24. veljače 1990.), hrvatski pjesnik

Čarobna frula

Javi se u meni riječ
i brizne kao voda živa.
O uzak mi je ovaj svijet
za oganj što ga čelo skriva.

Ne znam mu izvor. Neznan zvuk
zvjezdano u meni zvoni.
o uzak li je neba luk
za krilo što ga nemir goni.

Jure Kaštelan se rodio u Zakučcu kraj Omiša, na rijeci Cetini, između vrletnih masiva Mosora i Biokova.

Klasičnu gimanziju je pohađao u Splitu, a od 1938. studirao je jezike i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

1940. je objavio u vlastitoj nakladi, s ilustracijama Ede Murtića, svoju prvu zbirku "Crveni konj".

U Drugom svjetskom ratu sudjeluje u obrani domovine kao pristaša lijevih snaga.

Do 1980. godine voditelj je Katedre za teoriju književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a neko vrijeme i lektor na Sorboni.

U početku nastavlja tradicionalni izraz hrvatske poezije koji zatim proširuje europskim vidicima (Lorca).

Spoj moderniteta i narodne umjetnosti nalazimo u poemi "Tifusari".

Jedan je od utemeljitelja hrvatskog modernog pjesničkog izraza.

Objavljivao je i članke, prozu, eseje i drame u kojima je nazočna mitska koncepcija.

Prevodio je s ruskog i talijanskog.

Smrt ga je zatekla na mjestu ravnatelja Instituta za književnost i teatrologiju HAZU-a, u osvit stvaranja hrvatske države, koju je željno očekivao.

 

Zbirke

• "Crveni konj",

• "Pijetao na krovu",
• "Biti ili ne",
• "Malo kamena i puno snova",
• "Divlje oko",
• "Čudo i smrt".

 

VOLIO BIH DA ME VOLIŠ

volio bih da me voliš,
da budem cvijet u tvojoj kosi.
ako si noć, ja ću biti zora
i blijesak svjetlosti u rosi.

volio bih da me voliš
i da svi dani budu pjesma.
ako si izvor, i ja ću biti
u živoj stijeni bistra česma.

 

Tifusari

 

 1 

Brojim stope na bijelu snijegu. 

Smrt do smrti.

Smrt su stope moje.

 Smrt do smrti. Smrt do smrti.

Smrt su stope moje.

Svaka ide

svome grobu.

 Svaka ide svome grobu

ko izvori svome moru.

 Svaka ide svome grobu.

 2

 Hoće li ikad ovom stazom proći

nebo široko, oko puno sreće?

Da li će briznuti frule i izvori

i cvrkutati jutra u proljeće?

 Hoće li stope ostati na zemlji

i prkositi krvlju utisnute

ili će snjegovi u mrkloj tišini

zamesti riječi, tragove i pute?

  3

 Vijavica.Vjetar vije.

Čovjeka ni vuka nije.

- Ognja, ognja -

kosti vrište.

- Zvijezde, zvijezde -

oko ište.

 Žvale mračne, večerat će

moje prste i možđane...

 Vijavica. Vjetar vije.

Čovjeka ni vuka nije.

- Ljudi mili, braćo, ljudi...

U tišini

gluvi korak

izmoreni.

Slušam riječi

u ognjici.

 - Druže...

- Druže...

 Rukom hvatam ladnu ruku.

 Idem

nijem

u koloni.

  4.

Ne zbori noć.

Tišina nez utvara.

Nijemo

bez glasa

u meni

mrtvac progovara.

 Oj, Cetino, moje selo ravno

kud si ravno kad si vodoplavno

 Ne zbori noć.

To majka ruke

nad mojim snom

nad svojim sinom

savija

i njena crna

crna

kosa

ko san

na mojem čelu

klija.

 Ne zbori noć.

Za gorom

smrt

noževe kuje

i jama - mješina

nozdrve nadima:

požare

i vješala

bljuje.

 Oj Cetino, moje selo ravno

 Ne zbori noć.

bez jutra

i bez krila

još zadnju riječ

i zadnji pozdrav

smrt mi je

ostavila.

  5

 Otkuda ovaj dan, ognjeni golub na dlanu,

otkuda ovaj glas, na kojoj obali raste

sav od svitanja? Čuj noć kad vatre u šumi planu.

 Otkuda ovaj glas, na kojoj obali raste?

U svakoj stopi, na svakom koraku: sloboda, sloboda,

sloboda iz rane, iz krvi sloboda izraste.

 U svakoj stopi, na svakom koraku; sloboda, sloboda.

Kad pjesme umiru, ti što si ljubav sama,

ko divlja ruža na putu, ko raširena krila.

 Kad pjesme umiru, ti što si ljubav sama,

hoćeš li umirući živu ljubav dati

što prkosi smrti i čelik prelama?

 Hoćeš li umirući živu ljubav dati

što u svakom srcu iznova se rađa,

hoćeš li glasom zore u noći zapjevati?

 Ako panem u mraku, prenesi živima pozdrav,

prenesi od groba do srca, pronesi kroz tminu

pjesmu što ne gine; sloboda, sloboda.

 6 

Ognjica raste. Rukom ruku hvatam.

Uz čelo druga moje čelo gori.

U požaru ludom kad se pamet mrači

osvetom još jačom, ljubav progovori.

 Kolona ide.U groznici rastu

goleme šume suncem rascvjetane.

U mraku čujem žive razgovore,

Očima živih gledam nove dane.

 Gledam jezera prozirna i mirna,

vrbu djetinjstva svinutu nad rijekom

i nove riječi nikad nečuvene,

ljude u kraju znanom i dalekom.

 Rođena zemljo, nisam te dočeko,

nego u gunju, ušljiv, sav od rana,

nemoćan, zguren, jedva korak vučem -

i zato si jače u me urezana.

 Od čela do čela samo vatra gori.

Glad i oganj žedne usne pruža

za kapljom vode. Tmina oči steže,

i što smo bliže zori noć postaje duža.

 Korak po korak. Smrt u jarak baci

čovjeka i konja. Za me nema zore,

ali i u smrti mi smo partizani

I naši mrtvi još se jače bore.