Pamćenje vremena...23. lipnja 1899. - Maja Cvjetanović Laboš

GUSTAV KRKLEC

Rođen: 23. lipnja 1899. u Udbinji kraj Karlovca
Umro: 30. listopada 1977. u Zagrebu

Gustav Krklec zauzeo je svoje mjesto u hrvatskoj književnosti vrlo mlad, već u šesnaestoj godini.

Javlja se gotovo istodobno s Krležom , Andrićem, Ujevićem i Šimićem.

Nakon Prvog svjetskog rata Krklec je objavio dvije zbirke Lirika 1919. iSrebrna cesta 1921., koje su doživjele veliki uspjeh.

Istodobno je tiskana drama Grobnica.

U tome autobiografskom tekstu kaže da se rodio posljednje godine prošloga stoljeća (23. lipnja) kao zakoniti sin Gustava Krkleca, stare zagorske korenike, i Hermine Krklec, rođene Wells.

Rodno mu je mjesto Udbinja, kraj Karlovca, no djetinjstvo je proživio u zagorskome selu Maruševac.

Žustrina i borbenost krasile su njegov temperament od rane mladosti, pa je tada zbog sudjelovanja u prosvjedima protiv bana Cuvaja morao napustiti varaždinsku i upisati se u zagrebačku Gornjogradsku gimnaziju.

Zbog loših ocjena mora opet mijenjati gimnaziju.

Tada odlazi na Sušak, a zatim je studirao filozofiju u Zagrebu.

Uz poeziju, Krklec rano počinje pisati feljtone i surađivati u novinama i časopisima.

S A. B. Šimićem uređuje znameniti časopis Juriš.

Kao reporter Glasa SHS odlazi u Beograd i u tome gradu živi od 1922. do kraja Drugog svjetskog rata. Tamo su nastale i njegove zrele zbirke San pod brezom i Darovi za bezimenu.

Napisao je brojne pjesme za djecu, te majstorske dnevno-kritičarske zapiseLica i krajolici 1954. i Pisma Martina Lipnjaka iz provincije 1959. u kojima pokazuje izniman dar za uočavanje i opis pojedinosti.

Sve do posljednjih pjesama Krklec doživljava svoje pjesništvo kao glas života.

A tome glasu ostaje vjeran i u jednako važnom dijelu svoga stvaralaštva - prevodilaštvu.

Umro je 30. listopada 1977. u Zagrebu.

BEZIMENOJ

Starinska ura na ormaru spava.
Kazaljke njene već se rđom žute.
Umorna lampa tiho ocrtava
prostore uske, samotničke pute.

Ja ne znam gdje sam? Nešto tamno slute
umorne oči. Noć je. Topla. Plava.
Tako je teško, kada stvari šute
i kad se mijenja prošlost, san i java.

Pa gasim staru lampu, sklapam oči.
Nitko mi neće u posjete doći,
ni tat, ni gost, ni drug, ni draga žena.

Naslonim glavu na krilo samoći
i slušam zvižduk vlakova u noći.
- O gdje si sada, gdje si, Bezimena?

SREBRNA CESTA

Ja ne znam tko si? Čuj me, dobri druže,
kad padne veče ponad tvoga krova,
kroz mrak se javi ćuk i hukne sova,
a oblaci ko jata ptica kruže
nad tornjevima sela i gradova -

izađi u noć... idi... Divlje ruže
opijat će te putem. Trn će cvasti,
otvorit oči lopoči na vodi.

Izađi... idi... Srebrn plašt će pasti
dalekom cestom, kud te srce vodi.

Ti znadeš i sam da svjetove nosiš
u samom sebi, i da na dnu duše
sja jato zvijezda, ponori se ruše
i - ako hoćeš - oluji prkosiš
olujom, koja u tvom bilu huji.

Izađi u noć. Pjevat će slavuji
u crnom grmlju. Žuborit će vrutak.
Nad glavom će ti bijela zvijezda sjati.

I ako hoćeš, ti ćeš za trenutak
vidjeti boga što te cestom prati.

Ne vjeruj noći, čovjeku, ni buri
što kida greben tvoje volje. Gazi
na putu zmiju, guštera na stazi,
i budi kao putnik što se žuri
dalekom stepom zelenoj oazi.

Izađi u noć... idi... Divlje ruže
opijat će te putem. Trn će cvasti,
otvorit oči lopoči na vodi.

Izađi, druže... Srebrn plašt će pasti
dalekom cestom kud te srce vodi.

TELEGRAFSKE BASNE

MAGAREĆA POSLA

Magarac se uputio vlasti.
Tuži zeca zbog uvrede časti:
- Slavni sude, zec mi ugled ruši
tvrdeć svud da imam - duge uši.

ZEČJA ŠKOLA

O vuku sred šume neke
zečićima zbori zeka,
al' ne znaju jadni zeke
u zasjedi vuk da čeka.

MILO ZA DRAGO

Vuk se jedan smijao psetancu
što je danju vezano na lancu,
a psetance smijati se stade,
kad vuk noću u stupicu pade...

KOZA KO KOZA

Pitao sam jednu staru kozu
da li voli pjesmu ili prozu ?
A koza se crnim papkom krsti:
- Ja ti volim ono, što se brsti!

NA BUNJIŠTU