JOSIP PUPAČIĆ

Rođen: 19. rujna 1928. u Slimenu pokraj Omiša
Poginuo: 23. svibnja 1971. u zrakoplovnoj nesreći na Krku

Evo me, moj svijete, na raskršću i
tvom i mom.
Oprostimo se. - Ti plačeš.
Moj križ svejedno gori.
Udaljuješ se; bez pozdrava,
bez riječi, bez Boga.
I odlazim prema istoj nepoznatoj
zvijezdi.

Tako se u pjesmi Moj križ svejedno gori, lirskom slutnjom, oglasio hrvatski pjesnik Josip Pupačić, malo prije tragične smrti 23. svibnja 1971. u zrakoplovnoj nesreći na Krku u kojoj su poginule i njegova supruga i kći.

Svako kasnije čitanje tih potresnih stihova ne može se shvatiti drukčije nego kao kobno predskazanje vlastita kraja.

Josip Pupačić, podrijetlom iz Poljičke republike, rođen je 19. rujna 1928. u Slimenu pokraj Omiša. Nakon klasične gimnazije u Splitu odlazi na studij književnosti u Zagreb.

Od 1959. asistent je pri Katedri za stariju hrvatsku književnost Filozofskog fakulteta, a u Lyonu i Londonu je lektor i profesor hrvatskog jezika.

Pupačić je zajedno sa svojim naraštajem oko časopisa Krugovi tražio dublji, istinitiji životni realitet. Odmjerenom strukturom svojih refleksivnih metaforičkih pjesama očituje iskonsku vezanost uz podrijetlo i zavičaj.

Ne privlači ga pritom toliko egzotika mediteranskog krajolika koliko svijest o pripadnosti neprekinutom lancu što ga tvore preci i potomci, te svijest o ljudskom bivanju u jedinstvu sa zemljom kojoj pripadaju.

U tu se bliskost uklapa i Pupačićeva vezanost uz more i njegovo vječno beskrajno bivstvo. Najbolji je lirski izraz te tematike antologijska pjesma More.

 I gledam more gdje se k meni penje
i slušam more dobro jutro veli
i ono sluša mene i ja mu šapćem
o dobro jutro more kažem tiho
pa opet tiše ponovim mu pozdrav
a more sluša pa se smije
pa šuti pa se smije pa se penje
i gledam more i gledam more zlato
i gledam more gdje se k meni penje
i dobro jutro kažem more zlato
i dobro jutro more more kaže
i zagrli me more oko vrata
i more i ja i ja s morem zlatom
sjedimo skupa na žalu vrh brijega
i smijemo se i smijemo se moru

Pesimističan osjećaj života prouzročen tragičnim događajima u obiteljskom i osobnom životu, primjerice u pjesmi Tri moja brata o smrti trojice braće, uzdiže Pupačićevo lirsko obzorje do svemirskih razmjera, do smisla vlastita i općeg opstanka.

Između prve Pupačićeve zbirke Cvijet izvan sebe 1958. i zadnje Moj križ svejedno gori 1971. stanovita kriza u pjesnikovu stvaralaštvu poklapa se s njegovim sukobima s nekim pojavama u društvu.

No izvore produbljenosti svojega lirskoga izričaja Pupačić je uvijek, pa tako i u zadnjoj zbirci, iznova nalazio u čudesnoj zavičajnoj utemeljenosti, sjećanju na djetinjstvo i lirskom oblikovanju i očitovanju proživljenog, što njegovu poeziju uzdiže u same vrhove novije hrvatske književnosti.

Moj križ svejedno gori

Evo me, moj svijete, na raskršću i tvom i mome
Oprostimo se. - Ti plačeš
Moj križ svejedno gori.
Udaljuješ se; bez pozdrava, bez riječi, bez boga
I odlazim prema istoj nepoznatoj zvijezdi
Snijeg pada
Zemlja raste
A ti poražen toneš
Grad li se, selo, ili neki postiđeni narod
U krčmi
Moj križ svejedno gori
Uzdignut
Razapet
Mračan

Dovikujem ti. - On gori
Dovikujem ti. - Ti strepiš
iskre po tebi pršte
Peku stravične snove
Moj svijete, uzalud stvaran
Moj svijete uzalud ljubljen
Moj svijete
Udaljujem se. Pružam za tobom ruke
Sjene velikih vojski nadiru iz davnina
Zrak su omastile strijele
Razbijen
Usitnjen sanjaš
Neprestane pritištu more
Vjekovi pokapaju svjetlo
Rane otaca izrastaju u kraste
Divna majka Margarita prodaje suze
Majka Margarita
Moj križ svejedno gori
Nosim ga - moj križ a tvoje ime
Nosim ga
Slomljen ma svečan
Puta ne vidim nigdje
Voda po kojoj hodam hlapi
Poda mom bujaju pare
moj križ svejedno gori
Oblistava u beskrej tvoje ime
Udaljujem se
I putujem prema istoj nepoznatoj zvijezdi
Ti toneš po svome snu
A ja koracam
I grcam, i grcam, i gledam prema beskreju
Moj križ svejedno gori
Moj križ a tvoje ime.

Moj grob

Moj grob će biti sunčan, tih
i krcat bogatoga sjaja,
beskrajan prostor gdje oluje mru
nad stijenjem zavičaja.
Na njemu neće gorjeti svijeća
niti će naricat žene.
Ja živ ću ostat da smijehom sna
raspršim uspomene.
Uskrsnut neću, i čemu to
živjet ću ljepše neg prije,
a ono što ljudi smrću su zvali
za mene smrt i nije.
To će tek biti slobodan život
od patnji i veriga svijeta,
taj prostor gdje mi polože tijelo
bit će samo vinjeta.
Rasut ću sebe u srca mnoga,
i živjet u bezbroj života,
jer od sadašnjeg mračnoga mene
ostat će samo ljepota.