UMRO DOBRIŠA CESARIĆ

"Tiho, o tiho govori mi jesen: Šuštanjem lišća i šapatom kiše. Al zima srcu govori još tiše. I kada sniježi, a spušta se tama, U pahuljama tišina je sama."

Tu lirsku minijaturu napisao je pjesnik i vrsni prevoditelj Dobriša Cesarić, koji je umro 18. prosinca 1980. godine u Zagrebu.

 

Srce

Neprekinuti lanac srca vodi
Od našeg srca u davnu davninu.
Čuješ li grohot? To tvojoj slobodi
Smiju se pređi nestali u tminu.

Njihove strasti, uspavane čežnje,
Neispunjene i zaboravljene,
Bude se snova u našem srcu,
Svježe, ko dugim snom oporavljene.

O, ima tuga čuvanih u krvi,
Koje vrijeme ne ništi, već jača -
I najedanput nađemo se tako
U grču jednog iskonskoga plača!

Da l` nam se oči mute, ili krijese,
Mi smo ko lišće koje vjetar trese.
Otkuda duva? Sa gora il s mora? -
To lišće ne zna, tek tresti se mora.

Djetinjstvo je Cesarić proveo u Osijeku, a poslije se njegova obitelj radi očeva posla preselila u Zagreb, grad koji mu je postao drugi zavičaj i neiscrpno vrelo pjesničkih tema.

Svoju prvu pjesmu "I ja ljubim", Cesarić je objavio kao četrnaestogodišnjak u zagrebačkom listu "Pobratim".

U mladim danima upoznao je Krležu s kojim je razvio veoma plodnu suradnju, a u njegovim je časopisima objavio i većinu svojih pjesama.

Zanimljivo je da mu je Krleža bio i jamac pri objavljivanju prve zbirke poezije "Lirika" 1931. godine. Izdavanje zbirke popraćeno je u javnom tisku riječima: "Očekivalo se da će Dobriša Cesarić jednom skupiti svoje pjesme i dati zbirku koja će značiti događaj u našem literarnom životu".

Cesarićeva je poezija puna raznolikih motiva, poput ljubavi, boli, sjećanja na djetinjstvo, tuge, gradskih prizora i idiličnih krajolika.

Pjesme "Balada iz predgrađa", "Vagonaši", "Povratak", "Voćka poslije kiše", neposrednošću i jednostavnošću svog izraza te ljudskom toplinom oduševljavaju generacije čitatelja.

Balada iz predgrađa

....I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.

I uvijek ista sirotinja uđe
U njezinu svjetlost iz mraka,
I s licem na kojem su obično brige
Pređe je u par koraka.

A jedne večeri nekoga nema,
A moro bi proć;
I lampa gori,
I gori u magli,
I već je noć.

I nema ga sutra, ni prekosutra ne,
I vele da bolestan leži,
I nema ga mjesec,
I nema ga dva,
I zima je već,
I sniježi...

A prolaze kao i dosada ljudi
I maj već miriše---
A njega nema, i nema, i nema ,
I nema ga više

I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.

 Pjeni se more

Uzdišu vali
Pjeni se more
Pred njim smo mali
Pjeni se more
Pljuskanjem budi
Čežnje i žudi
Godina ludih
Pjeni se more.

Što me to boli?
Pjeni se more 

Da l' me još voli?

Pjeni se more
Sve što imadoh
Ljubavi dadoh,
Poražen padoh
Pjeni se more.

Slap

Teče i teče, teče jedan slap;
Što u njem znači moja mala kap?

Gle, jedna duga u vodi se stvara,
I sja i dršće u hiljadu šara.

Taj san u slapu da bi mogo sjati,
I moja kaplja pomaže ga tkati.

Slutnja

Idem u susret nekoj nepoznatoj.
Da li je blizu ili je daleko,
Ja ne znam. Ali da ti oči sjaju,

Dosta je znati da te čeka neko.

U strahu za ljubav ispitujem srce.
Što ima za nju? Ima, ima dosta.
Ja joj se smiješim nekud u daljinu:
Dočekaj spremna svoga gosta.

Kad budem trava

Možda će onda bolje da bude
Kada se jednoga dana preselim
U crve i u zemne grude.

Ljuljat ću se u travama veselim,
Mjesečinom i suncem poliven,
Rasitnjen i dobro skriven.

Ništa mi neće ostat od uma,
Nijedna misao mrtvoga duha;
Ja neću imat ni uha ni sluha,
Da slušam tišinu svojega šuma.

Ako me kada stanu i kosit,
Neće mi bola nanijeti kosa -
Jedini teret koji ću nosit
U novom životu biti će rosa.

Pjesma mrtvog pjesnika

Moj, prijatelju mene više nema,
Al nisam samo zemlja, samo trava,
Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,
Samo je dio mene koji spava.
I ko je čita u život je budi.
Probudi me, i bit ću tvoja java.

Ja nemam više proljeća i ljeta,
Jeseni nemam, niti zima.
Siroti mrtvac ja sam, koji u se
Ništa od svijeta ne može da prima.
I što od svijetlog osta mi života,
U zagrljaju ostalo je rima.

Pred smrću ja se skrih (koliko mogoh)
U stihove. U mraku sam ih kovo,
Al zatvoriš li za njih svoje srce,
Oni su samo sjen i mrtvo slovo.
Otvori ga, i ja ću u te prijeći
Ko bujna rijeka u korito novo.

Još koji časak htio bih da živim
U grudima ti. Sve svoje ljepote
Ja ću ti dati. Sve misli. Sve snove,
Sve što mi vrijeme nemilosno ote,
Sve zanose, sve ljubavi, sve nade,
Sve uspomene -- o mrtvi živote!

Povrati me u moje stare dane!
Ja hoću svjetla! Sunca koje zlati
Sve čeg se takne. Ja topline hoću
I obzorja, moj druže nepoznati.
I zanosa! i zvijezda kojih nema
U mojoj noći. Njih mi, dragi, vrati.

Ko oko svjetla leptirice noćne
Oko života tužaljke mi kruže.
Pomozi mi da dignem svoje vjeđe,
Da ruke mi se u čeznuću pruže.
Ja hoću biti mlad, ja hoću ljubit,
I biti ljubljen, moj neznani druže!

Sav život moj u tvojoj sad je ruci.
Probudi me! Proživjet ćemo oba
Sve moje stihom zadržane sate,
Sve sačuvane sne iz davnog doba.
Pred vratima života ja sam prosjak.
Čuj moje kucanje! Moj glas iz groba!

Prazan život

Sve ulice nas vrijeđaju
Uvijek istim licima,
A naše duše žeđaju
Za beskrajnim vidicima.

O mi smo toga presiti.
Pobjeć, pobjeći nekamo!
Mi čudo jedno čekamo,
A neće nam se desiti.

Ne kunemo se mukama,
A radosti ne dolaze;
I dani tako prolaze
Sa vječno praznim rukama.

Mala kavana

Mala kavana. Treperenje sunca
I stol u kutu za dvoje--
Pa ti me ljubiš, zbilja me ljubiš,
Drago, jedino moje?!

Mjesece u meni ljubav je rasla,
Al nikome to ne htjedoh reći.
Bio sam sam, ispijen od čežnja,
A tako blizu sreći.

Da l' mogao sam slutiti ovoga jutra,
Blijed od probdite noći,
Da ću ti šaptati riječi,
Sanjane u samoći?

I da ću tog jutra, što će se vječno
U riznici srca da zlati,
Naić na ruku toplu i spremnu
Da stisak mi dršćući vrati?

Osim "Lirike", Cesarić je izdao i zbirke "Spasena svijetla", "Izabrani stihovi", "Pjesme " i "Slap". Mnoge su pjesme Dobriše Cesarića zbog svoje melodioznosti i skladne metrike uglazbljene pa su postale i nezaboravne šansone.