Bartol Kašić,

isto Bartul Kašić, Bartholomaeus Cassius, Bartolomeo Cassio, kadšto potpisivan i s Bogdančić i/ili s dodatkom Pažanin;

(Pag, 15. kolovoza 1575. - Rim, 28. prosinca 1650.), hrvatski pisac i jezikoslovac, isusovac.

Prvo izdanje Kašićeve gramatike u Rimu 1604.

Ostao rano bez oca pa je o njemu skrbio ujak Luka Deodati Bogdančić, paški svećenik, kod kojega je naučio čitati i pisati.

Potom je pohađao općinsku školu u Pagu nakon koje se od 1590. školuje u Ilirskom kolegiju u Loretu (kod Ancone) koji su vodili isusovci.

Kao darovita i marljiva učenika poslali su ga 1593. na daljnje školovanje u Rim gdje je 1595. stupio u Družbu Isusovu.

Još kao rimski student počeo je poučavati hrvatski u tamošnjoj Ilirskoj akademiji.

Tada se počeo zanimati za hrvatski jezik te je najkasnije do 1599. sastavio hrvatsko-talijanski rječnik čiji se rukopis od 18. st. čuva u Dubrovniku.

Neki proučavatelji Kašićeva djela misle da je to jedan od triju rječnika koje da je on sastavio, uz onaj koji se čuva u Perugi i treći u Oxfordu.

To je kvalificiralo Kašića za daljnji rad u podruju hrvatskoga jezika.

Budući da su isusovci vodili brigu o kršćanima u Osmanskom Carstvu i nastojali poučavati na mjesnome jeziku, za to im je u hrvatskome slučaju nedostajao odgovarajući i priručnik.

Taj je nedostatak otklonjen kad su 1604. godine u Rimu na latinskome objavljene Institutionum linguae illyricae libri duo (Ustroja ilirskoga/hrvatskoga jezika dvije knjige) - prva gramatika hrvatskoga jezika.

Na nešto manje od dvije stotine stranica i u dva dijela (»knjige«) dati su osnovni podatci o hrvatskome (ilirskome) jeziku te je vrlo opširno razložena hrvatska morfologija.

Jezik je u osnovi štokavski, ali je u visokoj mjeri prisutna čakavština pa se prepliću stariji i noviji oblici.

Iz nepoznatih razloga uz gramatiku nije objavljen rječnik kako će to poslije većinom biti s isusovačkim rječnicima i gramatikama hrvatskoga jezika.

Kašić je za svećenika zaređen 1606.

Nakon toga bio je ispovjednik u bazilici sv. Petra u Rimu. Od 1609. do 1612. godine, boravio je u Dubrovniku i 1612./13. prerušen u trgovca bio je u misijskom pohodu u Bosni, Srbiji i istočnoj Slavoniji (Valpovo, Osijek, Vukovar) o čemu je izvijestio papu.

Od 1614. do 1618. bio je hrvatski ispovjednik u Loretu.

Drugi misionarski pohod obavio je 1618/19.

(Potkraj života oba je pohoda opisao u svojoj nedovršenoj Autobiografiji.)

Od 1620. do 1633. ponovno je u Dubrovniku.

Bio je vrlo omiljen propovijednik. Uspio je nagovoriti mlade dubrovačke žene, da redovito dolaze na ispovijed i sv. misu, što su prije puno manje činile.

Čitao je evanđelje na hrvatskom jeziku, da ga svi razumiju. Dijelio je knjige, koje je napisao ili preveo, poput katekizma sv. Roberta Bellarminea.

Posjećivao je i vjernike na otocima oko Dubrovnika. Nakon toga vraća se u Rim u kojemu ostaje do kraja života.

Od 1613. objavio je niz djela vjersko-poučnoga sadržaja i namjene (o životu sv. Ignacija, sv. Franje Ksaverskog, Isusovu i Marijinu), hagiografski zbornik Perivoj od djevstva (1625. i 1628), dva katekizma i dr.

Potkraj 1627. završio je duhovnu tragediju Sveta Venefrida s podnaslovom »triomfo od čistoće« koja je ostala u rukopisu i objavljena 1938.

Godine 1622. Kašić je na hrvatski jezik počeo prevoditi Novi zavjet i to na dubrovačku štokavštinu, a 1625. dobio je nalog da prevede cijelu Bibliju.

God. 1633. kompletan prijevod predan je u Rim kako bi dobio odobrenje za tisak, ali su tada nastupile poteškoće jer su neki »našijenci« bili protiv prijevoda na narodnome jeziku. Konačno prijevod je zabranjen (»non est expediens ut imprimatur«).

(Naslov rukopisnog dijela Starog zavjeta Kašićeva
hrvatskoga prijevoda Biblije)

S obzirom na činjenicu da su prijevodi Svetoga pisma na narodni jezik u mnogih naroda imali upravo prevratnu ulogu u usmjeravanju jezične standardizacije, zabrana Kašićeva prijevoda Biblije nanijela je veliku štetu kasnijemu razvoju hrvatskoga književnoga jezika.

(Glavna naslovna stranica prvotiska Kašićeve Biblije)

Po sačuvanim rukopisima i uz iscrpne stručne komentare taj je prijevod objavljen tek 2000. godine. Najizdavanije Kašićevo djelo je Ritual rimski koji je u raznim izdanjima do 19. st. bio u upotrebi u svim hrvatskim biskupijama i nadbiskupijama osim u zagrebačkoj, a otada i u njoj ostavši službenom liturgijskom knjigom sve do 1929.

Tako je taj prvi prijevod obrednika na jedan živi jezik posve izvjesno snažno doprinio afirmaciji hrvatskoga književnoga jezika.