Rapalski ugovor

Rapalski ugovor je ugovor sklopljen 12. studenog 1920. godine u Rapallu između Kraljevine SHS i Kraljevine Italije.

Imao je riješiti sporna teritorijalna i pogranična pitanja između obje države nakon Prvog svjetskog rata.

Početkom 1920. godine Francuska i Velika Britanija vršile su pritisak na jugoslavensku mirovnu delegaciju na čelu sa Antom Trumbićem da popusti talijanskim imperijalističkim traženjima.

Intervencija Wilsona spriječila je daljne navaljivanje u tom pravcu, te je na kraju, talijansko-jugoslavenski spor upućen na direktne pregovore među objema spornim stranama, koji su vođeni u Pallanzi (11. svibnja 1920.), produženi u Spa (5. -16. srpnja 1920., Sforza i Trumbić) i dovršeni 8.-12. studenog 1920. u Rapallu.

Pregovori su vođeni u znaku premoći Italije koja je uživala punu podršku Francuske i Velike Britanije.

Sporazum ima 9 članova.

Sporazumom utvrđene granice između dviju zemalja povučene su na očiglednu vojničku, ekonomsku i političku korist Italije.

Osim Trsta, Gorice, Gradiške i dijela Kranjske, Italiji je pripala Istra (bez općine Kastav).

Italiji su priključeni i otoci Cres i Lošinj zajedno s nekim manjim otocima, te otoci Lastovo i Palagruža s pripadnim otocima.

Cres

Lošinj

Palagruža

Od Rijeke je stvorena nezavisna država koja obuhvaća grad Rijeku, riječki kotar te mali dio Istre na zapadu riječkog kotara, tako da Kraljevina Italija ima izravnu kopnenu vezu s novom Riječkom državom.

Težak gubitak za Kraljevinu Srba, Hrvta i Slovenaca bio je i Zadar.

Članom 7. priznato je Talijanima u Kraljevini SHS da u roku od 1 godine mogu optirati za talijansko državljanstvo, a da se nisu dužni iseliti, te im se zajamčuje pravo upotrebe talijanskog jezika i slobodnog vjeroispovijedanja.

granični prijelaz (SHS/Italija) na Drenovi

Istovremeno ta delegacija nije htjela preuzeti nikakve obveze o zaštiti nacionalnih prava preko 500.000 Hrvata i Slovenaca koji će doći pod Italiju.