JANKO LESKOVAR

Rođen: 12. prosinca 1861. u Valentinovu
Umro: 4. veljače 1949. u Valentinovu

 

Janko Leskovar, učitelj i književnik. Utemeljitelj moderne hrvatske psihološke proze.

Nevelikim opusom od 10-ak novela i dva kraća romana, napisana u 15-ak godina spisateljskog rada, Janko Leskovar otvara novo poglavlje u hrvatskoj književnosti, onu njezinu važnu dionicu u kojoj se otima uskoj, provincijalnoj zaokupljenosti sobom i, tematski i izražajno, pridružuje se aktualnoj problematici europske književnosti.

Iako po godinama pripada naraštaju Starih - rodio se 12. prosinca 1861. u Valentinovu - Mladi su ga pripadnici Moderne spontano prihvatili.

Do 1891., kada je u Vijencu objavio prvu pripovijest Misao na vječnost, Leskovarov život kretao se gotovo ugaženom stazom nadarenog seoskog momka koji se posvećuje učiteljskom zvanju.

(Dakle autor je imao trideset godina kada je na svijet izašla priča koju mnogi istraživači povijesti hrvatske književnosti uzimaju za početak razdoblja moderne. Junak odnosno, preciznije bi bilo reći, antijunak te proze jest čovjek opterećen vlastitom prošlošću: samoubojstvom djevojke s kojom se zabavljao. Pripovijetka Misao na vječnost već svojim naslovom ukazuje na nov odnos prema književnoj temi i obradi. Dok su u razdoblju realizma duštvo, društveni odnosi i društvena uvjetovanost ponašanja junaka bili žarište razvijanja razgranate fabule koja je obavezno uza se nosila koju domoljubnu poruku, Leskovar uvođenjem Đure Martića u hrvatsku književnost, zapravo ulazi u unutrašnji svemir junaka. Misao na vječnost četverodijelna je priča u kojoj pratimo duševni košmar crkvenoga orguljaša Đure Martića. Već u prvome dijelu doznajemo da je on ljubitelj noći, doba dana kada mračne tajne i čudni snovi uzimaju maha. Tako je i s Đurom. On je predsanjao očevu smrt.
U drugome dijelu, lepršavost i mir unosi susjedova zabava na kojoj Martić upoznaje učiteljicu. Iskra medu njima plane. No kao što svaki jak fizički udarac izaziva bol koja se širi tijelom, tako i snažno duševno uzbuđenje, ma kakva predznaka, bilo pozitivnoga bilo negativnog, povlači za sobom bujice uskovitlanih osjećaja. Plod toga vrtloga spoznaja je suvišnosti, svemoći i trajanja prošlosti, misao je o vječnosti.)

Nakon stjecanja niže naobrazbe u Pregradi, Zagrebu i Karlovcu, završio je Preparandiju u Zagrebu, a potom 30-ak godina službuje kao učitelj i školski nadzornik u Slavoniji i Hrvatskom zagorju.

Misao na vječnost i njezin glavni lik Đuro Martić, programatski lik Leskovarove proze, naišli su na golemo zanimanje i pohvalu kritičara, sitih zastarjele realističke proze.

Leskovarovo djelo: pripovijesti Katastrofa, Poslije nesreće i Jesenski cvijeci, te romani Propali dvori i Sjene ljubavi slike su tragičnih sudbina glavnih junaka koje autor opisuje u trenutku kada su se našli pred ostvarenjem idealne ljubavi, ali u tome ne uspijevaju zbog vlastitih psihičkih opterećenja.

Uzrok je tome njihov odnos prema životu, pasivan, kontemplativan, mlak. Osim možda u pripovijesti Katastrofa, gdje junaka i njegovu obitelj upropašćuje siromaštvo.
Leskovarovi su likovi bez društvenih odrednica. Slabi i neodlučni, opterećeni prošlošću koja je kod Leskovara ujedno vječnost, pred bolešću, smrću, grižnjom savjesti zbog učinjenoga, doživljajem ljubavi koji u sebi nosi nesklad i sukob.

Leskovarovi junaci odišu suptilnošću modernog intelektualca. Tekst je nabijen snažnim unutarnjim emocionalnim preispitivanjem, intelektualističkim raščlanjivanjem vlastite osobe.

Leskovarova radnja svedena je na bitno, ali je to bitno produbljeno. Od 1905. Leskovar više nije objavljivao, a vjerojatno ni pisao, očito iscrpivši svoje književno traganje za biti egzistencijalne opstojnosti.

U autobiografskim zapisima, nastalima 1944., autor je to obrazložio: Prestao sam pisati. Time bih mogao završiti jer ono što se dalje događalo u mome životu nema udjela na moj književni rad.

http://www.hrt.hr/arhiv/ndd/