Gustave Courbet

 

autoportret

Jean Désiré Gustave Courbet (10. lipnja 1819. – 31. prosinca 1877.), francuski samouki slikar; utemeljitelj nove škole realizma, koja je u doba radikalnog akademizma značila revoluciju umjetničkog izraza; jedan od prvih umjetnika koji su radili u prirodi.

Odbacio je romantične pejzaže i idealiziranje ljudi i prizora, izvršivši ogroman utjecaj na cjelokupno europsko slikarstvo sredinom 19. stoljeća.

Odbijen na Salonu u Parizu 1855. godine, priređuje samostalnu izložbu u drvenoj baraki koju naziva Pavillion de Réalisme (Paviljon realizma).

Pogreb u Ornansu 1849

Na izložbi su bila izložena njegova velika platna (Stvarna alegorija i Pogreb u Ornansu), a u katalogu se nalazio i njegov „Manifest realizma“.

Javnost i kritika ga žestoko napadaju, dok ga oduševljeno prihvaćaju u Njemačkoj (njemački slikari minhenskog kruga oko W. Leibla, u kojem su se formirali i hrvatski slikari moderne).

Courbet zapravo nastavlja tradiciju realizma francuskog slikarstva od Le Naina preko Chardina i vlastitih suvremenika Milleta i Daumiera.

Bio je aktivni sudionik pariške komune, te je zbog svoje demokratske političke djelatnosti osuđen i prognan iz Francuske. Nastanio se u Švicarskoj, gdje i umire.

Stvarna alegorija (Slikarev atelje), 1855., ulje na platnu, 359 × 598 cm, D'Orsay, Pariz.

Courbetov prkosan i nekonvecionalan pristup bio je daleko od nostalgije za izgubljenom tradicijom o kojoj su sanjali prerafaeliti ili slikari povijesnog slikarstva pompiera (pogrdni naziv za francuske akademske slikare).

Njegov realizam u potpunoj slikarskoj ljepoti prikazuje realnost svakidašnjice, nikada deskriptivno niti doslovno. On ostvaruje slikarsku viziju u čvrstoj strukturi, izuzetno dobrim crtežom i u punoj plastici volumena postiže smirenu monumentalnost.

 U početku slika zagasitim i gustim namazom (često spatulom), postupno upotrebljava bogatije i toplije tonove smeđe, zelene i modre.

Slika realističke kompozicije po motivima iz stvarnosti s temama iz života radnika i seljaka (Žena prosijava žito; Tucači kamena; Pokop u Ornansu).

Autoportret sa crnim psom

U odabiru prizora je bio svestran, slikao je krajolike južne Francuske, marine, animalističke scene, aktove, portrete i dr. (Marina u Nici; Val; Borba jelena; Kupačice; H. Berlioz).

Val

 Za njega je priroda bila izravan osjet, imala je sadržaj i fizičku čvrstoću, a oblikovalo ju je svjetlo koje nije sporedan element, već opipljiva struktura same stvarnosti.

Žena s papigom, 1866

Djelomice je utjecao na impresioniste (osobito na Maneta), a sintetiziranjem volumena anticipirao je Cézannea.