Drago Gervais

Drago Gervais (Opatija, 18. travnja 1904. - Sežana, 1. srpnja 1957.), hrvatski književnik i pjesnik

Rodna kuća u Opatiji mu je nosila adresu: Abbatia 227, a u matičnoj knjizi rođenih upisan je pod imenom Carolus Iulius Oscar Gervais.

 

Srednje škole polazio je u Opatiji i na Sušaku, dok je Sveučilište (Pravni fakultet) završio u Zagrebu.

Služio je kao odvjetnički pripravnik u Bjelovaru i Beogradu.

Odmah i poslije rata vratio se u svoju oslobođenu domovinu, da bude pri ruci narodnim vlastima oko sređivanja prilika u Istri, iz koje je za vrijeme krute fašističke vladavine morao emigrirati.

Neko je vrijeme radio u Tanjugu, zatim u Ministarstvu vanjskih poslova u Beogradu, a onda se opet vratio u Rijeku, gdje je preuzeo funkciju direktora drame Hrvatskog narodnog kazališta »Ivan Zajc«, kojemu nešto kasnije dolazi na čelo kao intendant, te ostaje na tom položaju sve do svoje nenadane i tragične smrti, 1. srpnja 1957., u Sežani.

Pisao je pripovijesti, feljtone i komedije (Reakcionari, Brod je otplovio, Radi se o stanu, Karolina riječka), ali je u književnost ušao prije svega kao čakavski pjesnik.

Već prvom zbirkom Čakavski stihovi (1929.) postigao je velik uspjeh i postao ne samo pjesnik svoga zavičaja nego i jedan od naših najboljih dijalektalnih pjesnika.

Pjesme

Moja zemja (Pod Učkun)

Sunce
Nonići stari
Tri nonice
Trešete
Briškule
Pipa
Boći
Na kafe
Tri kraji
Barufa
Barke faren
Kmeti
Stari zakon
Bog domovina
...i mnoge druge.

Tri nonice

Tri nonice stare

pred kućun su stale
i kritikale.
I Katu, i Pepu, i Jelu,
i Toncu debelu.
Jedna da j' takova,
druga onakova,
jedna bi se rad ženit,
druga se zna lenit,
treća sve zafraja
četrta da ne vaja.
A svet da se j' pokvaril,
i prvo da j' boji bil.
Tri nonice stare
su kritikale
od osme do polna.
A kad je polne zvonilo,
jednoj je doma poć bilo.
Su dve ustale
i nju kritikale.