Drevna učenja definiraju pamćenje kao pokazatelj naše vjernosti sebi samima.

I zaista, pamćenje nam omogućuje pohranjivanje iskustava te njihovo obnavljanje i prepoznavanje kao dijela našeg vlastitog postojanja i identiteta kroz sjećanje.

Ono je čuvar cjelokupnog iskustva, svega što prepoznajemo kao vlastitu osobnost.

Nije potrebno posebno naglašavati koliko nam je pamćenje važno.

Ako ne pohranimo proživljena iskustva – kao da ih nikada i nismo imali.

Bez pamćenja ne bi bilo moguće učenje, razmišljanje, svijest o sebi, svijest o kontinuitetu vlastitog postojanja, ne bismo imali prošlost, a samim time ni viziju budućnosti.

 Život bi bio samo sadašnji trenutak, ili točnije, dugi niz sadašnjih trenutaka, uvijek istih ili uvijek novih.

Bili bismo kao tek rođeno dijete koje sve vidi prvi put.

Ako znamo da se čovjek razvija učenjem i prikupljanjem iskustava, lako je zaključiti da je pamćenje preduvjet našeg razvoja kao ljudskih bića.

Brojna su istraživanja u kojima su psihologija i druge znanosti nastojale upoznati mehanizme i procese zapamćivanja.

Veliki je dio ovih istraživanja usmjeren na upoznavanje fizioloških i neuroloških aktivnosti mozga pri procesu pamćenja, no do danas nije do kraja objašnjeno kako pamtimo.

 Zanimljivi su rezultati koji pokazuju da u mozgu ne postoji izdvojeni centar ili područje odgovorno za pamćenje.

Mogli bismo reći da je pamćenje rašireno cijelim mozgom.

S obzirom da čovjek koristi samo manji dio živčanih stanica mozga, mogućnosti su ljudskog pamćenja goleme.

Važnije od toga kakvi se tjelesni procesi odvijaju pri pamćenju jest što pamtimo, koje sadržaje pohranjujemo u svoju svijest kako bi postali dio našeg iskustva.

Čovjek koji svoju sudbinu uzima u svoje ruke nastoji svjesno birati vlastito iskustvo, a to znači kontrolirati što pamti.

Kao što pazimo da svoje tijelo hranimo zdravom hranom, još bismo više trebali paziti kakvim sadržajima hranimo svoju psihu.

CIJELA PRIRODA PAMTI

Pamćenje nije samo povlastica čovjeka.

Bilo na razini pojedinca ili vrste, svako se živo biće razvija, tj. na temelju akumuliranih iskustava usvaja nova.

Dakle, svakom je živom biću potrebno pamćenje.

Kod razvijenijih životinja ovo nam je lako uočiti.

Pas uči naredbe gospodara i savladava vještine pomoću pamćenja.

Jednako je tako sa svim drugim životinjama koje možemo dresirati, tj. stvoriti naviku određenog ponašanja.

No, pamćenje koje omogućuje stjecanje novih iskustava imaju i jednostavnije životinje.

Pedesetih godina prošlog stoljeća izveden je pokus s crvima.

 Uvjetovanjem pomoću svjetla i električne struje naučili su crve da svjetlost znači bol.

Nakon toga su ih razrezali na dvije polovice od kojih se svaka razvila u novu zasebnu jedinku, a svaka je na svjetlost reagirala jednako kao i crv “roditelj”.

Iskustvo boli je zapamćeno i preneseno na nova bića.

Kao rezultat pamćenja na razini vrste mogu se objasniti instinktivna ponašanja životinja koja uvijek na iste načine grade gnijezda, lete u istim formacijama, pronalaze put ka mrijestilištima, brane se od opasnosti.

U najširem smislu, rezultat je pamćenja rast i razvoj sjemenke, fotosinteza biljaka i gradnja kristalnih struktura minerala.

 Štoviše, svaka stanica ima neku vrstu vlastite svijesti pa čak i mogućnost prenošenja informacija, komunikacije na daljinu.

Cijela priroda pamti.

Naravno, ne na isti način.

 Kompleksnost pamćenja ovisi o zahtjevima razvoja pojedine vrste.

 Čovjek je na vrhu evolucijske ljestvice živih bića na Zemlji, posjeduje svijest o sebi pa je i njegova sposobnost pamćenja najrazvijenija.

Možda je najvažnija razlika između pamćenja čovjeka i drugih živih bića ljudska sposobnost voljnog pamćenja.

Jedino čovjek može birati što će upamtiti.

DVA NAČINA PAMĆENJA

Od svih podjela pamćenja koje se danas spominju izdvojit ćemo jednu koja nam se čini najvažnija za ovu temu.

Čovjek može pamtiti tako da ponavljanjem “utiskuje” određeni sadržaj u svoju svijest i tako oblikuje naviku.

Dijete puno puta pročita i napiše neko slovo dok ga ne zapamti i nauči automatski reproducirati.

Na isti ovakav način pamtili smo pjesmice, tablicu množenja, gramatička pravila, stjecali socijalne i profesionalne vještine.

 Karakteristično za ovakvo pamćenje jest da nije nužno razumijevanje ni svjesna namjera da nešto upamtimo, dovoljno je ponavljanje.

Vrijednost je i svrha ovog pamćenja to što nam olakšava funkcioniranje u materijalnoj stvarnosti.

No, problem nastaje kad na ovakav način stvaramo stavove, prihvaćamo ideje i sustav vrijednosti, tj. formiramo navike na području osjećanja i mišljenja.

Naviknuto misliti i osjećati znači uvijek biti isti, ne učiti i ne mijenjati se.

Sve što nam se događa promatramo kroz jedne te iste vrijednosne naočale svodeći na zajednički poznati nazivnik svako novo iskustvo.

Tada nam se uvijek iste stvari sviđaju ili ne sviđaju, uvijek se istih bojimo, uvijek isto želimo ne razmišljajući koliko sve to skupa ima smisla.

Vrtimo se u krugu starih, uhodanih formula doživljavanja i ponašanja, zatvoreni prema mogućnosti drugačije percepcije stvarnosti.

Možemo pamtiti i na drugačiji način.

 Neki događaji urežu nam se u pamćenje iako smo ih doživjeli samo jedanput.

Dovoljno je jednom vidjeti neki film i zapamtiti neke dirljive scene, jednom vidjeti prekrasan zalazak sunca, jednom pročitati knjigu ili čuti zanosnu glazbu.

Nije potrebno ponavljanje da bismo nešto zapamtili, pamtimo zbog snage samog doživljaja.

U jednom trenutku osvijestimo nešto nakon čega više nismo isti i što neizbrisivo ostaje u sjećanju kao dio našeg iskustva.

Kao kod malog djeteta koje svijet gleda širom otvorenih očiju, upijajući iz svake situacije nove spoznaje, ovakvo nam pamćenje omogućuje izlazak iz uhodanih šablona, neprestano učenje i promjenu.

Oba se načina pamćenja nadopunjuju i u istoj ih je situaciji teško strogo odijeliti.

Sadržaj neke knjige možemo zapamtiti zbog snažnog doživljaja, a istovremeno, čitajući više puta neke dijelove, pamtiti ih ponavljanjem.

 Isto tako, oba su načina pamćenja potrebna čovjeku, no ne na isti način.

Ponavljanjem utvrđujemo staro, poznato gradivo.

Za usvajanje novog iskustva potrebna je snaga neposrednog doživljaja.

ULOGA PAMĆENJA

Slikovito rečeno, priroda ništa ne daje bez razloga.

I tjelesni organi i svi mehanizmi naše psihe, pa tako i pamćenje, imaju određeni zadatak.

Kako naše ruke mogu činiti najplemenitija djela, ali i potpuno besmislene i nekorisne radnje, tako i “psihičke ruke” mogu biti potpuno nekorisne ukoliko ih ne upotrebljavamo kako treba.

Za čovjeka koji osvještava vlastitu ljudsku prirodu oba načina pamćenja mogu biti nekorisna.

Memoriranjem puno podataka možemo postati dobra enciklopedija, ali ne i bolji čovjek.

 Isto tako, snažan doživljaj mogu izazvati potpuno banalni sadržaji nakon kojih nam u sjećanju ne ostaje nikakvo vrijedno iskustvo.

Tradicionalna učenja govore da je čovjekov život putovanje od zemlje do neba u kojem se on, korak po korak, ostvaruje kao cjelovito ljudsko biće.

Stepenice ovog puta prolazimo osvještavanjem svega onoga što pripada ljudskoj prirodi, a što jednostavno možemo nazvati ljudskim vrlinama.

I upravo je u tome važna uloga pamćenja.

Pamćenje je pohranjivanje iskustva koja kasnije sjećanjem obnavljamo i koristimo u svom životu.

Životno je važno kakva su to iskustva, što smo iz njih naučili, jesmo li i koje elemente svoje ljudske prirode osvijestili.

Nesvjesno pamćenje kao posljedica slučajnih doživljaja jednako je nekorisno kao da nesvjesno i slučajno koristimo vlastite ruke.

Tu i tamo bismo možda i uspjeli učiniti nešto smisleno, no rezultat nas sigurno ne bi zadovoljio.

 Jednako je s pamćenjem: za pamćenje korisnih iskustava potreban je napor volje koja će nam pažnju usmjeravati prema onom što je za naš razvoj vrijedno i korisno.

 To znači paziti kako provodimo vrijeme, u kakvoj se okolini krećemo, o čemu razmišljamo, kakve si doživljaje omogućujemo, ukratko, svjesno birati i kontrolirati što primamo i pamtimo.

Tako postajemo kreatori vlastite sudbine jer sutra ćemo se sjećati onoga što danas zapamtimo.

ZABORAV – BOLEST DANAŠNJEG SVIJETA

Nije dovoljno samo pamtiti, potrebno je i sjećati se upamćenog, ne zaboravljati.

Živjeti i razvijati se kao ljudsko biće znači neprekidno rasti na temelju vlastitih iskustava.

Zaborav je umiranje iskustva uslijed njegovog nekorištenja i stoga odraz naše nezainteresiranosti za same sebe.

Danas smo uvjereni u to kako posjedujemo više znanja od bilo koje druge civilizacije prije nas.

 Sigurno je da smo puna toga naučili što ljudi prije nas nisu znali, prije svega o materijalnom svijetu, no čini se da naše prethodnike i nije baš previše zanimalo upoznavanje fizičkog svijeta.

Pisani i materijalni spomenici drevnih kultura pokazuju da ih je više interesirala duhovna nego fizička stvarnost i sukladno tome učili su čovjeka kako da ostvari svoju istinsku prirodu, kako da smisleno živi i razvija se.

Za nas su to zaboravljena znanja, toliko zaboravljena da ih zbog nerazumijevanja podcjenjujemo i odbacujemo kao suvišna.

Naša civilizacija boluje od zaborava.

 Ne prepoznajemo mudrost u iskustvima prošlosti i ne koristimo ih.

Posljedica je ta da suvremeni čovjek ne razumije sam sebe, ne zna tko je, ne zna kako treba živjeti da zaista bude sretan, ne zna zašto uopće postoji.

Vrijednosni sustav koji nam se nameće je materijalistički, apsurdan i besmislen, toliko udaljen od humanog i moralnog da izaziva apatiju.

Danas nam je potrebna nova renesansa u kojoj će čovjek probuditi stara sjećanja i obnoviti zaboravljena znanja kako bi ponovno prepoznao samoga sebe.

Jer treba ići dalje, usvajati nova iskustva, učiniti jedan korak više u ostvarenju samih sebe.

Tada će, kako drevna učenja govore, pamćenje zaista odražavati našu vjernost sebi i svojoj ljudskoj prirodi.

http://nova-akropola.hr