Upisao:

mlabos

10. srpnja 2018.

OBJAVLJENO:

PROČITANO

707

PUTA

OTLA PRINCIP - Neprihvaćanje odgovornosti - Uplitanje

Neprihvaćanje odgovornosti je omiljena društvena igra. Pokušat ću pokazati, da se tu opet radi o odricanju od moći.

Neprihvaćanje odgovornosti

Neprihvaćanje odgovornosti je omiljena društvena igra.

Pokušat ću pokazati, da se tu opet radi o odricanju od moći.

Svima nama su dovoljno poznate izreke: “Miller je kriv”.

“Država je kriva”.

“Inflacija je kriva”.

“Moj šef je kriv”, itd.

Kao prvo, skrećem vam pozornost na to, da riječ “kriv” u sebi opet krije ideju grijeha.

Ova je ideja očito također i u našem jeziku duboko ukorijenjena.

Ako je netko “kriv”, tada to znači da griješi, da je grešnik.

I već smo ga osudili.

Drugo – a o tome se radi u ovom poglavlju – ovo znači, da očito drugi (Miller, država...) ima moć, a ne ja.

Ako ništa ne mogu napraviti, tada nemam snage, tada sam ovisan od drugih.

Drugačije rečeno, to također znači: ja sam žrtva.

Onaj drugi je moćni počinilac.

U medijima se svakodnevno govori o žrtvama: Igra žrtve je krajnje popularna, jer je praktična.

Onaj tko sebe može prikazati kao žrtvu, ima obično većinu ljudi na svojoj strani, on zadobiva naklonost i pažnju, pa čak i divljenje; ukoliko svoju tešku (grešničku) sudbinu hrabro podnosi.

Nešto se, međutim, potpuno zaboravlja: biti žrtvom, znači biti bespomoćnim.

Da li je to dostojno čovjeka?

Je li čovjek predodređen da bude bespomoćnom žrtvom izvjesnih snaga koje izmiču kontroli?

Kada bi stvarno tako bilo, tada bi mi ljudi imali jednu potpuno neprihvatljivu egzistenciju, jednu egzistenciju nedostojnu čovjeka.

Zastrašujuće je vidjeti, kako se grčevito ljudi drže svoje bespomoćnosti.

To djelomično ide sve do agresije.

Postoje ljudi, koji žele biti žrtvama drugih ljudi, koji žele biti žrtvama neke nesreće, oni žele biti žrtvama bolesti.

To je praznovjerje najdubljeg Srednjeg vijeka – usred visoko tehniziranog društva!

Sljedeći primjer bi trebao pokazati, kako je (vrlo često) nerazumno i nelogično naše mišljenje.

Uzmimo voditelja prodaje jednog poduzeća.

Iako su ekonomske prilike teške, on do sada nije izgubio svoj posao, te je uvjeren, da će i dalje raditi u svojem poduzeću.

Činjenicu da sve tako dobro ide, pripisuje svojim sposobnostima.

To znači: on preuzima odgovornost za svoju situaciju.

Do sada je sve u redu.

Iznenada, on dobiva otkaz.

I sada započinje: on traži krivce.

Šef je kriv, ili recesija, ili onaj klijent koji mu je obećao dobar ugovor, a onda mu ga ipak nije dao.

Ovo je naš “normalan” misaoni mehanizam: sve dok se sve odvija povoljno po nas, mi se osjećamo odgovornima; kada se dogodi nešto što nam ne odgovara, tražimo krivce negdje drugdje.

Ako moj auto sretno prevezem od A do B, tada ponosno sam sebe tapšam po ramenu, ta konačno sam ja dobar vozač.

Ali ako mi se dogodi nesreća, tada onaj drugi nije pazio, ili je vrijeme krivo, ili, ili.

Proizvoljno prebacujemo odgovornost sad na ovo sad na ono. A preuzimamo je samo u slučaju ako smo bili uspješni.

Jedna od omiljenih igri je jedno vrijeme bilo prebacivanje odgovornosti na roditelje.

To je jako praktično.

Tada je na primjer moguće nekoga ubiti ili silovati, i zatim objasniti “imao sam, na žalost, teško djetinjstvo”.

A pogođeni roditelji sa svoje strane mogu ukazati na svoje osobno teško djetinjstvo, koje je naravno dovelo do toga, da je njihov odgoj djece bio manjkav.

I tako dalje, i tako dalje.

Ali na ovaj način ne stižemo nikuda.

Mi smo svjetski majstori u izmišljanju izlika, u traženju krivaca.

Biblioteke su prepune knjiga o tome.

Sve dok se tako ponašamo, činimo od sebe bespomoćna bića i nemamo nikakve šanse da riješimo naše probleme.

Mi smo uvijek samo žrtve našeg vlastitog načina razmišljanja.

Naša moć je tolika, da sebe možemo učiniti bespomoćnim žrtvama, ako to želimo.

A iz nekog neobjašnjivog razloga, mnogi ljudi to očito žele.

Uplitanje

Brojni ljudi osjećaju neodoljiv poriv da se svuda umiješaju, da drugima kažu što su krivo napravili, i kako to trebaju drugačije raditi.

Do ovog uplitanja dolazi, naravno, u ime vrline.

Ta nismo neljudi, želimo pomoći, konačno, mi to znamo bolje.

Što znači bolje?

Tko odlučuje što je bolje?

O tome odlučuju dobri.

Tko su dobri?

Tko odlučuje o tome, tko su dobri? Naravno, dobri sami.

A ako se loši također osjećaju dobrima – što je u politici uobičajeno?

Što onda?

Ovdje se nalazimo u punom sukobu.

Uplitanje je praktički uvijek povezano s donošenjem suda: suđenje uvijek uzrokuje sukobe.

Ljudi koji imaju unutrašnje sukobe, pokušavaju riješiti sukobe kod drugih; to jednostavno nije moguće.

To nije bilo moguće tijekom cijele povijesti čovječanstva, to nije moguće danas, a neće biti moguće niti za tisuću godina.

Također niti UN nisu sposobne da svojim intervencijama smanje broj sukoba.

Ako je neki sukob prividno riješen, pojavljuju se dva nova.

Još nikada do sada nisu UN morale intervenirati na toliko mnogo mjesta istovremeno.

To je površinska terapija: lijepo izgleda, čovjek sebi može čestitati i mirno otići na spavanje.

A riješeno nije time baš ništa.

Sukobi su u porastu.

Ili, uzmimo religije kao primjer.

Mi (kršćani) možemo biti sretni, što niti u islamu niti u budizmu ideja misionarenja – to znači uplitanja – nema nikakvog značenja.

Slabu slutnju o tome, što bi se u suprotnom moglo dogoditi, pruža nam islamski fundamentalizam.

Na Zapadu je strah od takvog razvoja prilično velik.

No ne moramo ići toliko daleko.

Koliko se često mi uplićemo u stvari nama bliskih ljudi?

Gospođa Miller nema pojma o odgoju djece!

A Majer već tri tjedna nije pokosio svoju travu u vrtu.

A ako se gospodin Hofer i dalje bude tako ponašao, izgubit će svoje radno mjesto.

Gospođa Amrein mora oboljeti, pri takvom načinu življenja!

Mi znamo kako treba živjeti.

Oni drugi ne znaju – ili barem ne znaju ispravno.

Glupo je samo to, što i drugi na isti način misle o nama.

To se naziva uzajamnim uplitanjem.

To je jedan od razloga zašto se sukobi ne smanjuju, zašto se vrtimo u krugu.

Povijest čovječanstva nam to pokazuje.

Ima još jedna misao, koju, međutim, ovdje nećemo dalje slijediti, a to je: uvijek ima ljudi, koji iz sukoba izvlače korist – i zbog toga, sasvim logično, nisu zainteresirani za njihovo rješavanje.

Rad s Osho tarot simbolima, jedna je od najučikovitijih metoda otkrivanja nesvjesnih (potisnutih) obrazaca, kroz 'razgovor' sa samim sobom...dokazano mojim dugogodišnjim radom kroz vlastito iskustvo i iskustvo ostalih sudionika!