Možete sastaviti automobil, ali na isti način ne možete sastaviti cvijet, cvijet mora izrasti.

On ima organsku cjelinu, unutarnju cjelinu – ima svoje središte, a središte najprije nastaje, a tek onda latice.

Kod mehaničke cjeline najprije postoje dijelovi, a tek tada nastaje cjelina.

S organskom cjelinom je obrnuto.

Možete pisati pjesme u kojima nema poezije.

A možete napisati i priču u kojoj nema nikakva uporišta – mnogo vike ni za što, to je priča koju ispriča idiot, puna bijesa i buke, bez ikakva značenja.

Značenje donosi osoba, pjesnik.

Značenje se ne nalazi u poeziji.

Ako pjesnik ima u sebi nešto što ga prožima, tada poezija postaje blistava, ima jedan svoj sjaj, ima suptilnu cjelovitost.

Ona vibrira životom, ima srce koje kuca…možete čak čuti udaranje toga srca.

Poezija živi i raste i nastavlja rasti.

To sliči djetetu.

Vi ćete možda umrijeti, ali vaše dijete će i dalje rasti.

Prava poezija i dalje raste čak i onda kad pjesnika nestane.

Na takav način jedan Kalidas ili Shakespeare i dalje žive.

Poezija ima u sebi nešto organsko. Ona nije tek sastavljanje stihova.