U povijesti Srednje Amerike Olmeci su jedan od najzagone­tnijih naroda.

Ne može se ništa zaključiti o njihovom porijeklu, ne poznajemo njihov jezik ni kako su sami sebe nazivali.

Ime “Olmeci“ dali su im Azteci kojima su bili ovijeni legendom, a cijenili su ih kao visoko civiliziranu kulturu s obale zaljeva.

Na jeziku nahuatl ime im jednostavno znači “oni koji žive u zemlji kaučuka”.

Dugo se vremena smatralo da predstavljaju najstariju, matičnu kul­turu na području Srednje Amerike.

Tome je, osim približno utvrđene najveće starosti od oko dvije tisuće godina prije Krista, pridonijela i činjenica da su olmečke karakteristike prisutne posvuda u Srednjoj Americi, što ovoj kulturi daje univerzalan značaj.

Međutim, s obzirom da najvažnija olmečka područja u regijama Tabasca i Veracruza još uvijek nisu dovoljno istražena zbog svog položaja na močvarnim i negostoljubivim terenima, a pojedini arheološki lokaliteti su i u industrijskim zonama, ovu pretpostavku o Olmecima kao izvornoj kulturi treba uzeti s rezervom.

Danas određeni istraživači opće­nito pomiču starosne granice svih srednjoameričkih kultura i u tom kontekstu bi neki gradovi kulture Maya, kao naprimjer El Mirador, dolazili iz još dublje prošlosti.

No, bez obzira na to, očigledan je isti zajednički korijen ovih dviju kultura s obzirom na upadljive sličnosti i zasigurno su dugi niz stoljeća utjecale jedna na drugu.

Olmeci su postali poznati nakon otkrića prve kolosalne bazaltne glave 1862. godine, ali su dugo vremena u arheologiji bili zapostavljeni. Istraživanja su nastavljena tek od 1925. godine, kada je otkrivena još jedna slična glava.

Prema sada­šnjim spoznajama, u vrlo kratko vrijeme razvili su se od plemenske zajednice do vrlo organizirane države, a čitava njihova ostavština upućuje na zavidnu razinu koja nije pokazivala znakove opadanja.

Pretpostavlja se da je u olmečkoj domovini živjelo oko 350 tisuća stanovni­ka organiziranih u kompleksno društvo različitih slojeva, a naslućuje se i postojanje dviju različitih rasa.

Vladar je bio vrhovni sve­ćenik-mudrac i živio je zajedno s hijerarhijama svećenika, umje­tnicima, obrtnicima i graditeljima u ceremonijalnim jezgrama gradova.

Običan narod bavio se poljodjelstvom i lovom i obitavao u bližoj okolici te periodički hodočastio u gradove.

Gradovi su bili planski osmišljeni s jednim ili više trgova koji su bili okruženi piramidama, igralištima za obrednu igru loptom i tzv. palačama, koje bi po svojoj namjeni više odgovarale današnjem pojmu sveučilišta nego kraljevskim rezidencijama.

Osnovna osobina kulture su jaguarske karakteristike, uglav­nom ljudskih likova s istaknutim jaguarskim crtama širokih i prćastih noseva, usana složenih u grimasu režanja, nekada vidljivo bezubih de­sni, a nekad s naglašenim očnjacima i pandžama.

Prikazi su izrazito bespolni, neproporcionalno većih glava od ostatka tijela.

Jako su česti kipovi tzv. “beba-jaguara”, a nerijetko se izvode i u obliku obrednih sjekira kod kojih možemo pronaći jaguarsko-ljudska lica s “plamenim” obrvama te rukama prekriženim u obrednim položajima.

Neobično je prisustvo prikaza negroidnih i azijatskih obilježja za koje, osim određenih tehničkih podataka, gotovo ništa više ne možemo reći.

Negroidne crte pronalazimo prije svega kod divovskih bazaltnih glava koje teže od 20 do 25 tona, a visina im varira od 1,47 m do 3,4 m.

Dosad ih je pronađeno ukupno 17 na vrlo širokom području i ostaje pitanje kako su bile dopremane na svoje konačno odredište.

Naime, najbliži rudnici bazalta nalaze se na nekih 90 km udaljenosti od močvarnih lokaliteta San Lorenza gdje je pronađen najveći broj ovih tajanstvenih glava. Pretpostavlja se da predstavljaju božanska bića ili heroje koji su Olmecima donijeli sva znanja i vještine.

Azijatske crte najčešće imaju kipovi ljudi i oni odišu većim realizmom. Izgledaju poput ljudi sre­dnjih godina u punini snage, profinjenih izraza lica i lijepo oblikovanih tijela.

Oči su im uske, imaju orlovske noseve i šiljate bradice, a često se mogu vidjeti u određenim specifičnim dinamičnim položajima tijela. Čuveni predstavnik ovih kipova je tzv. “Hrvač”.

Umjetnički predmeti sežu od sićušnih do divovskih.

Tako pronalazimo ogromne kamene skulpture, posude ukrašene različitim simbolima, keramičke figurine, masivne “žrtvenike”, stele, izvanredno izgraviran kamen i drvo s mitskim, ljudskim i životinjskim motivima.

Izradili su čitavo mnoštvo delikatnih rezbarija od tvrdog žada koji su iznimno cijenili, a finoća brušenja, bušenja i piljenja govori o zavidnoj vještini i tehnici.

Osim žada, često su obrađivali i serpen­tin, andezit, bazalt i kvarc.

Očita su također i njihova graditeljska umijeća, kao i visok civiliza­cijski nivo, koji je uključivao akvedukte i sustave odvodnje.

Olmečki graditelji pažljivo su projektirali svoje gradove, s velikim osjećajem za red i simetriju.

U religiji je bio dominantan kult jaguara, simboličke životinje koja je imala izniman značaj u svim kulturama Srednje Amerike.

Jaguar je gospodar labirinata prašume i nepobjedivi noćni lovac.

Simbol je ponoćnog Sunca koje prolazi nama nevidljivim i tajanstvenim sferama, nezaustavljivo probijajući put kroz najdublji mrak.

Središte kulta nosi čovjek-jaguar, a povremeno se mogu pronaći i jaguarske maske s perima ptica ili mačke sa zmijskim jezicima.

To znači da su važni religijski simboli u pravilu hibridi i udružuju kombinacije četiri najvažnija simbola Srednje Amerike – simbol čovjeka, jaguara (ili neke druge slične životinje iz porodice mačaka), ptice i zmije, koji su također često prisutni i u drugim kulturama.

Pronađeno je puno masivnih tzv. “žrtvenika” s nišama ispred kojih je čovjek u određenom meditativnom položaju, prekriženih nogu, a ponekad drži i dijete-učenika jagu­arskih obilježja.

Oko niša koje simboliziraju mjesto ulaska u podzemni svijet vidljivi su reljefi s prikazom zemaljskog čudovišta kojeg svaki čovjek mora pobijediti kako bi iznašao put iz vlastite pećinske tame.

Danas se smatra da su imali dvije karakteristične ceremonije.

Jedna je vezana uz pokapanje obrednih predmeta, i to odmah čim bi ih izradili, tako da većinu, kako neki stručnjaci navode, oči javnosti nikada nisu vidjele.

U La Venti je primjerice pronađeno 258 savršeno oblikovanih obrednih sjekirica u formi stiliziranih ljudi-jaguara, ali i prekrasan kameni mozaik na dubini od preko 8 metara.

Druga neobična ceremonija, koja se naslućuje i kod još nekih važnih srednjoameričkih kultura, vezana je uz namjerna, pažljiva i sustavna uništavanja kultnih predmeta koji su poslije ceremonijalno pokapani ili dalje korišteni na način da su posta­vljeni duž određenih fiksnih linija i žljebova građevina.

Kao što ne možemo dati potpuno objašnjenje za njihovu naglu pojavu u punom kulturnom sjaju, nije nam također poznato zašto je jedna takva civilizacija pred početak nove ere naprosto nestala.

Budući da nema znakova invazije, pretpostavlja se da su je asimilirale mlađe kulture.

U svakom slučaju, Olmeci su u vrijeme koje se danas promatra kao osvit kultura Srednje Amerike dali značajan impuls koji se snažno osjećao više od jednog i pol tisućljeća i nastavio trajati u različitim formama stoljećima poslije njihovog zagonetnog kraja.

Autor: Nataša Žaja

http://nova-akropola.hr