ODNOS ČOVJEKA I PRIRODE

Čovjek je socijalno biće sa sposobnošću svjesne kreativnosti.

Koliko je on na ne-fizičkom planu ovisan o prirodi?

O tome nam ekologija direktno ne govori, ali moderna dostignuća društvenih znanosti ostvarena u nekoliko zadnjih desetljeća, otkrivaju nužnost dublje čovjekove veze sa zakonima prirode.

Uvažavajući povijest kao učiteljicu života, moderni znanstvenici utemeljili su novo, “ekološko” viđenje čovjeka na socijalnom planu.

Uočene su određene zakonitosti tijekom povijesti ljudskog roda u općekulturnom izražavanju.

Danas znamo da dostignuća velikih civilizacija prošlosti nisu bila infantilna i primitivna onako kako se to donedavno mislilo.

Štoviše, oslobodili smo se isključivosti u prosuđivanju povijesti po principu krojenja istine prema svom trenutnom viđenju.

Osoba koja je udaljena od nas nekoliko stotina metara ne mora nužno biti manja od nas (jer je naše oči takvom vide).

Jednako tako, ni događaji na kronološkoj ljestvici povijesti nisu nužno kvalitativno određeni na ranije manje kulturno i kasnije kulturnije čovječanstvo.

Npr. antički Grk ili Rimljanin u pravilu je bio daleko obrazovaniji i kulturniji od srednjovjekovnog stanovnika Grčke i Italije.

Razvoj čovječanstva ne teče linearno, nego se njegov kontinuitet odvija u okviru manjih i većih vremenskih ciklusa.

Utvrđena je pravilnost, odnosno zakonitost povijesnog tijeka potaknuta prirodnim uvjetima.

Svaka civilizacija ostvaruje se po prirodnim fazama analognim životnom tijeku svakog pojedinog čovjeka.

To su nastanak (rođenje), ekspanzija (rast i razvoj), kulminacija (zrelo doba), dekadencija (starost) i propadanje (smrt).

Ako je forma povijesti civilizacija, onda je kultura njen sadržaj.

O tome prof. J. A. Livraga kaže: “Kultura je privilegirano sredstvo uz čiju se pomoć može izgraditi istinski sustav nutarnjih vrijednosti i kao takva može biti realna forma preživljavanja čovjeka sutrašnjice.

 Kao stvaralac jedne hijerarhije vrijednosti, kultura omogućuje razlikovanje bitnog od nebitnog, primarnog od sekundarnog, dubokog od beznačajnog.

Ona oslobađa čovjeka stereotipa i obogaćuje njegov sustav referenci i analogija.

To je domena u kojoj se odvija stvaralačka i duhovna aktivnost čovjeka, jer omogućuje paralelno buđenje njegovih skrivenih nutarnjih potencijala i razumijevanje mnogostrukih i složenih aspekata stvarnosti.

Usvojiti jednu kulturu znači dobiti mogućnost izbora, širenja vlastitih misaonih horizonata, afirmaciju vlastitih stavova, biti sličan samom sebi.

Kultura se ne može reducirati na sumu intelektualnih klišeja: ona je prije svega način na koji se obuhvaća i živi život.”

Pojam kultura dolazi od riječi kult (lat. cultus – štovati, častiti) i u svom najširem smislu odnosi se na sve što je stvorio čovjek, za razliku od prirodnih pojava.

Od najstarijih vremena čovjek je upravo štujući prirodu stvarao svoju kulturu.

Bilo da je to radio kroz prizmu šamanizma ili kompleksnih religija starog svijeta s brojnim zoomorfnim i antropomorfnim božanstvima, uvijek se veličala cjelovitost prirode, pogotovo njen uzrok, zakon i snage koje je održavaju u različitim oblicima i nivoima manifestacije.

Ako usporedimo kulture pojedinih civilizacija možemo doći do nekih zaključaka.

Kada su pojam čovjeka i pojam prirode bili bliski, ili kada su se čak poistovjećivali u određenom kontekstu, civilizacija je u tom razdoblju imala visoku kulturu.

Za sve velike civilizacije prošlosti čovjek je mikrokozmos za razliku od makrokozmosa čiji je on sastavni i funkcionalni dio.

Ako čitav univerzum predočimo krugom, čovjek je isječak tog kruga, komadić neba, jedan dio čitave prirode sa svim njenim komponentama, fizičkim, psihičkim i duhovnim.

Naša današnja civilizacija još uvijek predstavlja izraziti primjer “kulta materije”, a zanemaruje duhovne vrijednosti.

Brojne informacije kojima raspolažemo, poznavanje povijesti i neposredno iskustvo, zahtijevaju nove kvalitativne okvire koji su potrebni suvremenom čovjeku.

Da li materijalistička ideologija, dehumanizirana znanost, dogmatske religije i fanatizam sekti mogu zadovoljiti egzistencijalne potrebe čovjeka na fizičkom, psihičkom i duhovnom planu?

Važeći kriteriji nedavne prošlosti mijenjaju se sada poput mode koja je zastarjela. 

Oni ne mogu biti naš oslonac.

Stara izreka kaže: “Bogovi prošlosti postaju demoni sadašnjosti.

” Grčki bog vremena Kronos, u jednoj ruci ima kosu kojom kosi sve što ostaje iza njega, a u drugoj fenjer kojim osvjetljava put ispred sebe.

Novi kriteriji stvarnosti koji su bazirani na cjelovitosti živih sustava i jedinstvu života u univerzumu otkrivaju zaboravljene potencijale čovjekove prirode i misterij njegovog postojanja.

Uloga glazbala u sastavu orkestra nije struganje, puhanje, trzanje i udaranje – već stvaranje glazbe.

Koja je onda uloga čovjeka u kompleksnom živom orkestru prirode?