Bio sam vrlo ganut izvještajima o smrti-bliskom iskustvu koji potvrđuju, na vrlo određen i iznenađujući način, istinu o karmi.

Jedan od zajedničkih bitnih trenutaka iskustva bliskog smrti koji je povod mnogim razmišljanjima, je „panoramski osvrt na život".

Uvidjelo se da ljudi koji prolaze to iskustvo ne samo da ga ponovno pregledaju s najjasnijim potankostima o svojem prošlom životu, nego također mogu posvjedočiti najdublji mogući smisao o tome što su učinili.

Oni proživljuju, u stvari, sveukupan niz posljedica koje su njihova djela imala na druge, i sve osjećaje, ma kako uznemirujuće ili potresne, koje su pobudili u njima.

Sve iz mog života prolazilo je kao smotra - Stidio sam se mnogih stvari koje sam proživio, zbog toga, činilo se, jer sam imao drukčije spoznaje....

Ne samo što sam ja učinio, nego kako sam povrijedio druge ljude...

Spoznao sam da se čak niti vaše misli ne izgube.

Moj život je prolazio predamnom.... to što se javljalo bio je svaki osjećaj koji sam ikada osjetio u svom životu, osjećao sam.

I moje su mi oči pokazivale temelje kako je taj osjećaj djelovao na moj život.

Što je moj život učinio do sada utječući na živote drugih ljudi.

Bio sam isti oni ljudi koje sam povrijedio, i bio sam isti oni ljudi kojima sam pomogao da se osjećaju dobro.

Bio sam nanovo potpuno doživljavajući svaku misao koju sam mislio, svaku riječ koju sam ikada govorio, i svako djelo koje sam ikada počinio; i posl­jedica svake misli, riječi i djela na svakoga tko je ikada došao u moju blizinu ili sredinu utjecaja bez obzira jesam li ih poznavao ili ne...plus posljedica svake misli, riječi i djela na vrijeme, biljke, životinje, zemlju, drveće, vodu i zrak.

Smatram da bi se ta svjedočanstva trebala primiti vrlo ozbiljno.

Ona će svima nama pomoći da jasno uvidimo potpunu upletenost naših djela, riječi, misli, i prinuditi nas da postanemo odgovorniji.

Uočio sam da se mnogi ljudi osjećaju ugroženi istinitošću karme, jer su počeli pojmiti da ne mogu pobjeći njezinom prirodnom zakonu.

Ima nekih koji javno izjavljuju potpuno neuvažavanje karme, ali duboko u sebi imaju beskrajnu sumnju u vlastito nijekanje.

Tijekom dana mogu djelovati neustrašivim neposluhom za sve što je krijeposno, s umjetnim, bezbrižnim povjerenjem, ali usamljeni, noću, njihov je um često mračan i zabrinut.

Oboje, Istok i Zapad imaju svoje svojstvene načine izbjegavanja odgovornosti koje dolaze od razumijevanja karme.

Na Istoku ljudi koriste karmu izgovor da nikome ne daju ruku za pomoć, govoreći da, što god oni trpe, to je „njihova karma".

U „slobodoumnom" Zapadnom svijetu, mi činimo suprotno.

Zapadnjaci koji vjeruju u karmu mogu biti pretjerano „osjećajni" i „brižljivi" pa kažu da bi nekome pomoći ustvari bilo uplitanje u nešto što trebaju „riješiti sami za sebe".

Kakvog li izgovora i izdaje naše čovječnosti!

To je, primjerice, kao da je naša karma ta koja nalazi način da se pomogne.

Poznajem nekolicinu bogatih ljudi: njihovo bi bogatstvo moglo biti njihova propast, potičući i lijenost i sebičnost; ili bi mogli iskoristiti priliku koju novac doista pruža za pomoć drugima, i da čineći tako pomognu sami sebi.

Nikada ne smijemo zaboraviti da kroz naša djela, riječi, i misli mi dobismo izbor.

I ako izaberemo, možemo stati na kraj patnji i uzroku patnje i pomoći našoj istinskoj skrivenoj, našoj Buda prirodi, da se osvijesti u nama.

Sve dok ta Buda priroda ne bude potpuno razbuđena, i mi oslobođeni našega neznanja i izmiješani s besmrtnim, prosvijetljenim umom, neće bit kraja kruženju života i smrti.

Zbog toga, učenje nam kaže, ako ne preuzmemo najveću moguću odgovornost za sebe sada u ovom životu, naša će se pat­nja nastaviti ne samo kroz nekoliko života nego kroz tisuće života.

To je ozbiljno znanje koje čini da budisti smatraju buduće živote čak važ­nijim nego ovaj, zato jer nas mnogo više očekuje u budućnosti.

Oni znaju da ako bismo žrtvovali cijelu vječnost za ovaj život, bilo bi kao potrošiti cijelu životnu ušteđevinu na jedno piće, bezumno, ne uzimajući u obzir posljedice.

Ali ako promatramo zakon karme i probudimo u sebi dobro srce ljubavi i suosjećanja, ako pročistimo naš tijek uma i postupno osvijestimo mudrost prirode uma, tada možemo postati istinska ljudska bića, i konačno prosvi­jetljena.

Albert Einstein je rekao:

Ljudsko biće je dio cjeline, od nas nazvane „Svemir, „ dio omeđen u vremenu i prostoru.

Ono samo proživljava svoje misli i osjećaje, kao nešto odvojeno od ostalog - vrsta optičke obmane njegove svijesti.

Ta obmana je za nas vrsta zat­vora, ograničavajući nas na naše osobne želje i na osjećanje za nekoliko bića nama najbližih.

Naš zadatak mora biti oslobođenje nas samih iz tog zatvora proširujući naše krugove suosjećanja tako da prigrlimo sva živa stvorenja i svu prirodu u njenoj ljepoti.