- Naša današnja kultura izrasla je na stavovima, idejama i institucijama starih Helena. Akademija, licej, gimnazija, škola, pedagog, gramatičar te mnogi drugi temeljni pojmovi današnjeg odgojno-obrazovnog sustava naslijeđeni su upravo od njih, stoga je razumljivo što shvaćanje ideje odgoja treba potražiti upravo u antičkoj Grčkoj.
Ideja odgoja vrlo je ozbiljno zaokupljala najpoznatije antičke filozofe i državnike jer se odgoj smatrao ključnim za opstanak i budućnost vlastitog naroda.
U prilog tome govori i činjenica da su Atenjani i Spartanci svoja sjajna razdoblja proživljavali velikim dijelom u onim vremenima kada su zakonodavci i njihovi vodeći ljudi davali poticaj za promjene i poboljšanja u odgoju i obrazovanju, osobito djece i mladih. Spartanski zakonodavac Likurg, atenski zakonodavac
Solon i državnik Periklo velik su dio svojih reformi temeljili na poboljšanjima na području odgoja. Filozofi, osobito Platon, smatrali su odgoj jednim od temelja države gdje će se, ako odgajatelji valjano ne rade svoj posao, stvoriti naraštaj neznalica i poročnih ljudi koji će upropastiti zemlju.
Drugim riječima, istaknuti su Heleni smatrali da će država biti onoliko dobra koliko su ispravno odgojeni njezini građani koje treba naučiti cijeniti i razvijati vrline, a susprezati i prezirati niže porive kako bi ideale dobrog i lijepog mogli ostvarivati za opći napredak zajednice.
Izvori grčkog odgoja
Iako o tome malo znamo, Plutarh i još neki antički autori prenose nam da su grčka plemena pri svom dolasku na obale Egejskog mora donijela sustav vrijednosti i religioznih vjerovanja koji je kao svoju okosnicu imao misterije. Poznato je da su misteriji bili ustrojeni na principu odnosa učitelja i učenika, gdje su se određena znanja o prirodnim zakonima i čovjekovu mjestu u kozmosu izravno prenosila onima koji su bili spremni prihvatiti zahtjevan način učenja i života.
Ostalima su, s druge strane, bile namijenjene svetkovine, kroz koje su mogli doći u dodir s vlastitom tradicijom i dubokim ljudskim pitanjima, te koje su također predstavljale jednu vrstu odgoja i obrazovanja.
Homerova djela, koja su homeridi prenosili pjevanjem i recitiranjem, bila su drugi važan oslonac ranog grčkog odgoja. Pri njihovu prenošenju isticao se herojski, viteški ideal kao osnovna ideja u odgoju mladog grčkog čovjeka.
Glavni stupovi grčkog odgoja, gimnastika i muzika u klasičnom smislu, njegovani su od davnine, formirajući ideal Helena kao kultiviranog, vrlini posvećenog ratnika i viteza. Gimnastika je bila usmjerena na postizanje skladnog tjelesnog razvoja, a još više na vježbanje tjelesne čvrstoće i izdržljivosti, neophodnih kako u ratu, tako i u svakodnevnom životu.
Muzika u ovom smislu nije bila isključivo glazba, već svaka vještina pod zaštitom Muza, te je uključivala pjesništvo, govorništvo, sviranje i pjevanje, poznavanje mitova i povijesti te ostala znanja. Muzika je imala ulogu buđenja nutarnjih vrijednosti u čovjeku kao onih koje su bile mjerilo ugleda.
Kako bismo približili odgoj u antičkoj Grčkoj, navest ćemo primjere dvaju najznačajnijih grčkih polisa.
Sparta
Uspon Sparte možemo pratiti od IX. st. pr. Kr., nakon što Likurg donosi novi ustav koji će iz temelja promijeniti sve strukture u državi. Pisani izvori spominju Spartu od samih početaka kao izuzetno dobro organiziranu i uređenu državu koja se lako nametnula susjednim polisima kao ratni, ali i mirnodopski vođa. Potrebno je istaknuti da su Spartanci bili Dorani i da se njihov mentalitet umnogome razlikovao od onog atenskih Jonjana. Dorani su bili poznati po svojoj čvrstoći i izdržljivosti, kao i promicanju muževnih, ratničkih vrijednosti koje su Sparti dale prepoznatljivo obilježje.
Način mišljenja tadašnjeg čovjeka, osobito građanina Sparte, razlikovao se od našeg u jednom bitnom pitanju, pitanju vrijednosti pojedinca u društvu. Spartanac je neizmjerno volio svoj polis, koji je bio njegova domovina, izvor njegova identiteta i ponosa. Osnovni cilj života svakog slobodnog građanina bio je sudjelovati u javnim poslovima i nastojati na svaki način učiniti Spartu jačom, uglednijom i uzornijom. Vrlina se odražavala u svim aspektima javnog i privatnog života.
U tom smislu, jedan Spartanac uopće ne bi razumio pitanje koje se danas često postavlja, zašto su Spartanci u tolikoj mjeri pretpostavljali interese države vlastitim, privatnim interesima, jer je podrazumijevao da ono što je dobro za njegov polis u svakom slučaju mora biti dobro i za njega samoga.
Spartanci su stoga smatrali da je odgoj toliko važan da je svaki građanin dužan pružati mladom čovjeku najbolji primjer i poučavati ga u svakom trenutku i na svakom mjestu.
Čast, kao jedna od vrhovnih spartanskih vrijednosti, stjecala se napornim i marljivim vježbanjem u vojnim i svim drugim vještinama te ustrajnim prakticiranjem besprijekornog života u moralnom smislu. Čvrstinu karaktera i otpornost na nepovoljne životne okolnosti smatrali su nužnim osobinama korisnog i odgovornog člana zajednice.
Djeca su samo do svoje sedme godine rasla u obiteljskom okruženju, nakon čega su živjela u društvu svojih vršnjaka u malim zajednicama pod vodstvom irena, mladih ljudi između dvadesete i tridesete godine koji su se isticali razboritošću i hrabrošću.
Životni uvjeti su im bili skromni jer su ih odmalena vježbali izdržljivosti i samosvladavanju. Oblačili su se i hranili jednostavno, a spavali su u zajedničkim spavaonicama na slamaricama koje bi sami načinili.
Iako se spartanski odgoj stereotipno povezuje uz fizičku izdržljivost, antički autori (Plutarh, Pauzanija i Herodot) svjedoče da je u Sparti još važniji bio duhovni i moralni odgoj. Cijenila se oštroumnost, jasnoća i konciznost izražavanja. Stariji bi mladići kod zajedničkih obroka ispitivali i iskušavali mlađe zadajući im zadatke koji su zahtijevali dobro promišljanje prije nego što bi se dao zadovoljavajući odgovor. Liježući poslije večere, iren je naređivao jednome od dječaka neka zapjeva, a drugome bi postavio pitanje koje je tražilo promišljen odgovor, na primjer, tko je najvrsniji čovjek u gradu ili kako postupa takav čovjek.
Dječaci su se time navikavali da ispravno prosuđuju i da odmah od početka pokazuju zanimanje za ponašanje odraslih sugrađana. Jer ako je jedan bio upitan tko je valjan građanin ili tko je na lošem glasu, a nije bio u stanju odgovoriti, smatrali su to znakom duha troma i bez plemenitih stremljenja. (Plutarh, Usporedni životopisi, Likurg).
Za lijene i nepažljive postojala je kazna, no mlade su mnogo više motivirale javne pohvale koje su im iskazivane ako bi dali ispravan odgovor. Dječaci su također učili služiti se govorom koji je mnogo pažljiva razmatranja sažimao u malo riječi, postižući navikom dugotrajne šutnje kratkoću i ispravnost u odgovorima. (Plutarh). To je ona čuvena mudrost koja isijava iz sačuvanih primjera lakonskih odgovora spartanskih građana.
Iako su djeca i mladi živjeli u vlastitim zajednicama, nisu bili izdvojeni od ostatka grada, a ugledni građani vrlo su često posjećivali njihova vježbališta i prisustvovali igrama i nadmetanjima u snazi i duhovitosti. …Navodeći ih na glumljene bitke i prepirke, pažljivo su proučavali kakva je svakome od njih narav kad se radi o smionosti i postojanosti u borbama. (Plutarh) Štoviše, među najodličnijim ljudima u gradu birali su paidonómosa, odgojnog nadzornika koji je prosuđivao opravdanost i primjerenost kazni koje su izvršavali ireni. Za vjerskih svečanosti djeca i mladi sudjelovali su u priredbama gdje su se odrasli mogli diviti onome što su naučili, bilo na području muzike ili gimnastike.
Za razliku od Atene, u gimnastičkim vježbama u Sparti ravnopravno su sudjelovale djevojke, postajući tako skladno i čvrsto građene. Kažu da su porođaje podnosile mnogo lakše od ostalih Grkinja, a takvim je odgojem iz njihovih karaktera iskorijenjena mekušnost i slabost, obično vezana uz ženski spol.
Zajednički odgoj oba spola primjenjivao se sve do pobjede Sparte u Peloponeskom ratu. Od tada djevojke prestaju vježbati s mladićima, a spartanski odgoj dobiva onu crtu okrutnosti koja se danas veže uz taj pojam. U vrijeme kad Grčka postaje tek jedna od brojnih provincija Rimskog Carstva, Plutarh spominje da je na svojim putovanjima nailazio na takve pojave koje su uglavnom služile kao atrakcija za putnike.
U osamnaestoj godini mladići su izlazili iz dječačke dobi, te bi ih zvali ephebima ili melirenima, a od dvadesete godine irenima. Nastavljali su svoje usavršavanje, sudjelovali u ratnim pohodima te nadgledali, vodili i učili mlađe od sebe.
Spartanski odgoj bio je s razlogom cijenjen u ostalim helenskim državama, a spartanski odgajatelji, vojskovođe i suci izuzetno traženi diljem čitave stare Grčke.
Atena
O atenskom odgoju i njezinim obrazovnim i odgojnim institucijama suvremenici su ostavili dovoljno rasprava i zapisa da je moguće rekonstruirati cjelokupni sustav.
Kao i kod ostalih Helena, odgoj se zasnivao na muzici i gimnastici. Atenska specifičnost u kasnijim razdobljima, osobito u vrijeme mira, jest manje nastojanje na vojnoj obuci, dok se više pažnje pridavalo stjecanju kulture i obavljanju javnih poslova te filozofskom životu. Uostalom, Atenjani su nam ostavili prvenstveno djela svojih filozofa, državnika i umjetnika.
To naravno ne znači da se atenski građanin nije pripremao za vojnu službu. Dapače, svaki je slobodni građanin nakon završetka obrazovanja u osamnaestoj godini provodio dvije godine u vojsci, a obaveza svakog sposobnog građanina bila je sudjelovati u vojnim pohodima. Poznati su se Atenjani, primjerice Sokrat, izuzetno ponosili svojim sudjelovanjem i držanjem u ratu.
Atenske škole vodili su privatni učitelji vješti u određenom znanju. Oni su naplaćivali svoje poduke, no poznato je da je država plaćala školovanje djeci čiji su očevi poginuli ratujući za Atenu.
Od malih nogu Atenjani su se bavili gimnastikom, tako da je odgoj djece do sedam godina uključivao uglavnom tjelovježbu, s ciljem da se dijete dobro fizički razvije i nauči podnositi napor. U sedmoj godini započinjao je službeni odgoj. Prvi učitelj kojeg bi učenik dobio bio je ugledan rob, paidagogos, čiji je zadatak bio voditi dijete u školu, ali isto tako ispitivati ga usvojeno gradivo i učiti ga pristojnom ponašanju. U tu svrhu, iako rob, paidagogos je smio i fizički kažnjavati povjerenog mu učenika.
Od sedme godine učilo se pisati, čitati i brojiti kod učitelja zvanog grammatistes. Čitanje se učilo polako i temeljito: najprije alfabet, zatim slogovi, pa višesložne riječi i konačno one teške i rijetke. Nakon toga slijedilo je čitanje, uglavnom Homera i drugih klasika, te uz to vježba u pisanju i recitiranju.
Nastava matematike sastojala se u učenju operacija s brojevima i razlomcima. Raširena upotreba abakusa omogućavala je jednostavno množenje i dijeljenje. Djeca su k tome učila i sviranje na kitari i pjevanje kod kitharistesa, koji im je ujedno kroz pjesmu prenosio i tradicionalne mitove iz Heziodove Teogonije i Homerove Ilijade i Odiseje.
Za tjelovježbu su postojala posebno uređena vježbališta, palaistre, gdje se učilo hrvanje, trčanje, bacanje diska i koplja te ostale atletske discipline. Ova su mjesta bila poznata i kao gymnasioni. Time je u četrnaestoj godini završavalo osnovno obrazovanje.
Oni koji su htjeli i mogli, prelazili su na više obrazovanje. Ovo se razdoblje odgoja nazivalo enkyklios paideia, zajedničko ili opće obrazovanje. Sastojalo se od izučavanja književnosti i matematike. Književnost je poučavao grammatikos, čija je uloga bila prenijeti i objasniti klasične autore, Homera, Eshila, Euripida i druge. Kroz proučavanje ovih djela učenici su upoznavali čitavu helensku tradiciju i njezin sustav vrijednosti, upijajući kroz stihove i temeljne ideale čovječnosti, vrline i viteštva. Upoznavali su i djela povjesničara, a kasnije i govore velikih političara i državnika kao što su Demosten ili Periklo.
Stariji učenici postupno su proučavali i filozofska djela. Usporedno ih se poticalo da i sami vježbaju pisanje stihova, kako bi praktično ojačali svoju moć izražavanja. Matematiku su učili po Pitagorinim načelima, a uključivala je četiri discipline: aritmetiku, geometriju, astronomiju i harmoniju (koja po pitagorejskom učenju nije vidljiva samo u muzici, već prožima cijeli svemir kroz zakone broja, ritma i intervala).
U osamnaestoj godini mladić je postajao epheb, tj. osoba koja ulazi u život. To je razdoblje trajalo dvije godine, a mladići su ga provodili u vježbanju vojničkih vještina, tj. služeći vojnu obvezu, te u daljnjem usavršavanju u literarnim, znanstvenim i drugim općim kulturnim znanjima. Po završetku ephebeie, u dvadesetoj godini, mladi Atenjanin trebao je biti formiran kao kulturan i odgovoran građanin zainteresiran za javne poslove i dobrobit svoga grada.
Dolaskom sofista ili putujućih učitelja, odgoj u Ateni gubi svoja klasična obilježja. Sofisti su odgoj mladića iz boljih kuća usmjerili na učenje logike i retorike, kao sredstava kojima se može pobijediti protivnik u političkoj bitci, zanemarujući pritom moralnost pa i samu istinitost vlastitih argumenata.
U V. st. pr. Kr. Sokrat, duboko zainteresiran za ispravan odgoj atenskih građana, žestoko napada sofiste. Njegov najveći učenik, Platon, sve će poznate sofiste pretvoriti u likove u svojim dijalozima, gdje obično nose ulogu Sokratovih sugovornika nad kojima on snagom svojih argumenata nedvojbeno odnosi pobjedu.
Više obrazovanje u konkretnim znanostima nije bilo institucionalizirano u velikoj mjeri, postojalo je tek nekoliko škola medicine (Hipokratova na otoku Kosu, a kasnije i škole u Pergamu i Aleksandriji). To su ustvari bila središta izučavanja prirodnih znanosti gdje su se okupljali brojni antički liječnici kako bi zajedno s učenicima produbljivali tradicionalna znanja.
Filozofske škole
Vrhunski oblik visokog obrazovanja bilo je izučavanje filozofije – krune svih znanosti. Ovo obrazovanje, naravno, nije bilo ni najmanje nalik današnjim filozofskim fakultetima, već se temeljilo na čvrstoj odluci da se vlastiti životni vijek provede u traženju istine, univerzalnog znanja, proučavanju nutarnjih i vanjskih zakonitosti u prirodi te da se na taj put upućuje vlastitim primjerom kroz življenje visokih ideala.
U Ateni je tijekom njezine povijesti djelovalo više filozofskih škola, a najpoznatije su nastale pod utjecajem Sokrata, koji sam nije osnovao školu, ali je imao brojne učenike.
Sokrat je, kao što je poznato, svoje vrijeme provodio na atenskim trgovima, nastojeći kroz razgovor potaknuti ljude da spoznaju kako u mudrosti leži najviše dobro te da je ispravan nutarnji život najvažniji čovjekov zadatak. Ono što znamo o Sokratu do nas je stiglo zaslugom njegovih učenika.
Platon je 387. g. pr. Kr. osnovao svoju filozofsku školu – Akademiju. Jedan od uzora bila mu je pitagorejska škola, pa je na vratima svoje škole dao uklesati natpis koji je upozoravao da ne ulazi nitko tko ne zna geometriju.
Ova škola okupljala je najdarovitije mlade ljude, ne samo Helene nego i strance koji su dolazili Platonu privučeni idealima koje je zastupao. Iako je ovo vrijeme bilo nesklono visokom obrazovanju žena, ostalo je zabilježeno da su Platonovu Akademiju polazile i dvije žene. U svojoj školi Platon je težio odgajati mlade ljude u skladu sa svojim filozofskim i političkim idealom iznijetim u Državi i Zakonima. Utjecaj Akademije bio je dalekosežan, tako da uspon aleksandrijske kulture, a posredno i pojavu renesanse, možemo zahvaliti upravo Akademiji.
Drugu filozofsku školu osnovao je Antisten, također Sokratov učenik, a postat će poznata kao kinička škola. Iz nje je ponikao neobični Diogen Sinopljanin koji je, zbog originalnog izbora mjesta za stanovanje, poznat i kao “Diogen iz bačve”. Svojim neobičnim načinom života izrazio je prezir prema materijalnim dobrima.
Treća značajna filozofska škola koja je nastala u Ateni IV. stoljeća jest stoička škola, koju je osnovao Zenon s Cipra. Stoicizam će svoj puni procvat doživjeti početkom nove ere, kada će postati vodećom filozofijom Rimskog Carstva.
U svim ovim školama glavni predmet podučavanja bila je etika kao znanje o čovjekovim dužnostima. Kao jednom od najvažnijih zadataka države, stari su Grci odgoju djece i mladeži pridavali veliku pažnju, primjenjujući pritom određene oblike odgoja strane današnjem društvu. No, forme se mijenjaju, a ono što čini bit odgoja – učiniti da dijete izraste u odgovornog i moralnog člana zajednice – predstavlja neprolaznu vrijednost. Oživotvorenje ove ideje, mora se priznati, danas nam je više nego potrebno.
bglavac
edin.kecanovic
