PROČITANO

617

PUTA

O MORAMO DA SLUŠAMO SVOJE SRCE?

Zašto moramo slušati svoje srce?

(razgovor mladića i Alkemičara)

Zašto moramo slušati svoje srce? – upita mladić u trenutku kada su se spremali da prenoće.

- Jer tamo gdje ono bude, tamo će biti tvoje blago.

- Srce mi je uznemireno – reče mladić.

– Sanja, uzbuđuje se i zaljubljeno je u jednu ženu pustinje. Stalno od mene nešto zahtijeva i noćima me ne pušta da spavam dok mislim na nju.

- To je dobro. Tvoje srce je živo. Nastavi i dalje da slušaš to što ti ima reći. .

Naredna tri dana mimoiđoše se s nekoliko ratnika, a još neke su vidjeli na horizontu.

Mladićevo srca je počelo govoriti o strahu. Pričalo mu je priče koje je čulo od Duše Svijeta, priče o ljudima koji su krenuli u potragu za svojim blagom i nikad ga nisu našli.

Ponekad bi uplašilo mladića pomišlju da neće uspjeti pronaći blago ili da bi mogao umrijeti u pustinji.

U drugim prilikama bi govorilo mladiću da je već zadovoljno jer je našlo ljubav i zlatnike.

- Moje srce je kolebljivo – reče mladić Alkemičaru kada su zastali da malo odmore konje.

– Ne želi da nastavim.

- To je dobro. To je dokaz da ti je srce živo. Prirodno je da se bojiš promijeniti sve što si do sada stekao – za jedan san.

- Zašto onda trebam slušati svoje srce?

- Zato što ga nikad nećeš uspjeti ušutkati. Čak i ako se budeš pravio da ga ne slušaš, ono će uvijek biti u tvojim grudima, stalno ponavljajući što misli o životu i o svijetu.

- Čak i kad je sklono izdaji?

- Izdaja je udarac koji ne očekuješ. Ako dobro poznaješ svoje srce, onda to njemu nikad neće poći za rukom.Jer ćeš poznavati njegove snove i njegove želje i umjet ćeš se nositi s njima..
Nitko nije uspio pobjeći od svog srca. Zato je bolje slušati što govori. Kako nikad ne bi došlo do udaraca koje ne očekuješ.

Mladić je nastavio slušati svoje srce dok su putovali pustinjom. Počeo je upoznavati njegove smicalice i trikove, a samim tim ga je počeo i prihvaćati onakvim kakvo jest.

Tako je mladić prestao osjećati strah i više se nije želio vratiti jer mu je srce jednog popodneva reklo da je zadovoljno.

“Čak i ako malo izvoljevam”, govorilo je njegovo srce, “to je zbog toga što sam ljudsko srce, a ljudska srca su takva. Boje se ostvarenja svojih najvećih snova, jer smatraju da to ne zaslužuju ili da će doživjeti neuspjeh.

Mi premiremo od straha i pri samoj pomisli na ljubavi koje su zauvijek otišle, na trenutke koji su mogli biti lijepi, a nisu bili, na blaga koja su mogla biti otkrivena, a ostala su zauvijek skrivena u pijesku. Jer kad se to dogodi, mnogo patimo”.

- Moje srce se boji patnje – reče mladić Alkemičaru jedne noći kad su promatrali nebo bez mjeseca.

- Reci mu da je strah od patnje gori od same patnje. I da nikad nijedno srce nije patilo kada je krenulo u potragu za svojim snovima, jer svaki trenutak potrage jeste trenutak sretanja s Bogom i s Vječnošću.

“Svaki trenutak potrage je trenutak susretanja” – reče mladić svom srcu.

“Dok sam tragao za svojim blagom, svi dani su bili svijetli, jer sam znao da je svaki taj čas dio sna o potrazi. Tragajući za tim svojim blagom, na putu sam otkrio stvari koje ni u snu nisam sanjao da ću sresti, a sve to zahvaljujući hrabrosti s kojom sam pokušao doseći stvari nedostižne pastirima.”

Onda je čitavo jedno popodne njegovo srce ostalo mirno.

Tokom noći, mladić je mirno spavao, a kada se probudio njegovo mu je srce počelo pričati neke stvari iz Duše Svijeta. Ispričalo mu je kako je sretan svaki čovjek koji nosi Boga u sebi.

I da je sreću moguće naći i u zrnu pustinjskog pijeska, kao što mu je Alkemičar već rekao. Jer zrno pijeska je trenutak Stvaranja, a Kozmosu su bile potrebne tisuće miliona godina da bi ga stvorila.

“Svakog čovjeka na kugli zemaljskoj čeka njegovo blago”, reče njegovo srce.

Mi, srca, nemamo često običaj govoriti o tom blagu, jer ljudi već više ne žele da ga pronađu. O njemu pričamo samo djeci.

Onda ostavljamo da život uputi svakoga smjerom koji mu je odredila sudbina. Ali nažalost malobrojni su oni koji slijede put koji im je obilježen, a to je put Vlastite Legende i sreće.

Smatraju da je svijet pun prijetnji – i da zbog toga taj svijet postaje opasan. Zato mi, srca, počinjemo govoriti sve tiše, ali nikada ne prestajemo. A potajno se nadamo da se naše riječi čuju, jer ne želimo da ljudi pate zato što nisu slijedili svoje srce.