Iako nije uobičajeno pisma dijeliti prema spolu onih koji se njima služe, pismo nu shu (žensko pismo) zaslužuje svoj naziv jer su se njime služile isključivo žene.
Standardno kinesko pismo, jedan od najzanimljivijih sustava pisanja, bilo je namijenjeno isključivo muškarcima, tj. mogli su ga učiti samo dječaci.
Djevojčicama i djevojkama nije bio dostupan nijedan oblik formalne izobrazbe.
Sve što su naučile, naučile su od svojih majki, baka, rođakinja, prijateljica i pripadnica sestrinskih grupa koje su se sastajale u “ženskim odajama” svojih domova.
Nu shu pismo
Dok je u Kini još bio na snazi tradicionalan način života, žena je stalno bila pod dominacijom muškarca – najprije kao djevojčica pod dominacijom oca, nakon toga muža i, konačno, ako je ostala udovica, najstarijeg sina.
Gotovo čitav život provodila je u kući u ženskim odajama, obavljajući kućanske poslove, rađajući i odgajajući djecu.
Živeći tako povučeno i mukotrpno radeći, čeznula je za tim da nekome povjeri svoje misli i izrazi svoje radosti i tuge, nade i strahove.
U onim rijetkim trenucima kad je odlazila u hram i išla u posjet roditeljima, pružala joj se prilika da nekome pošalje rupčić na kojem je pismom nu shu bio izvezen tekst poruke.
Umjesto rupčića mogla je za to poslužiti i kaligrafijom ispisana lepeza.
Slova ovog pisma mogla su se pronaći izvezena i na dijelovima odjeće, pokrivačima i drugim ručnim radovima.
Mnogo je toga oko ovog pisma nejasno, jer je ono bilo brižljivo čuvana ženska tajna, skrivana od muških očiju.
Njime su se tijekom više stoljeća služile žene na jugu središnje Kine, u provinciji Hunan.
Za razliku od klasičnog pisma koje je bilo uglavnom ideogramsko (jedan znak označava jedan pojam), nu shu je slogovno pismo (samo je nekoliko znakova preuzeto iz “muškog” pisma) i zato mu umjesto nekoliko desetaka tisuća treba tek nešto preko tisuću znakova.
Nu shu je nakošen, tanji, elegantniji i vitičastiji od klasičnog pisma koje je kvadratno – svaki znak ispunjava cijeli kvadratić.
Najčešći radovi pisani ovim pismom su tzv.
Svadbene knjige trećeg dana, knjižice umotane u tkaninu koje su tri dana nakon vjenčanja mlade žene dobivale od svojih rođakinja.
U njima su bile zapisane tužaljke njihovih majki, sestara i prijateljica zbog rastanka.
Osim toga, tu su se mogle naći dobre želje za budući bračni život, poneki koristan savjet i poruka da se vesele susretu s njima.
Knjižice nisu bile ispisane do kraja kako bi mladenka mogla u toj istoj knjižici napisati odgovor u sličnom stilu.
Ove knjižice znale su biti prava mala umjetnička djela ako je mladenka bila obrazovanija i imala literarnog dara.
Prvo istraživanje ženskog pisma počelo je 1950. godine, da bi devedesetih godina prošlog stoljeća na-stala prava potjera za malobrojnim poznavateljicama tog pisma.
Naime, na životu je bio još samo mali broj žena koje su znale čitati i pisati znakove tog stoljećima skrivanog pisma.
One su sve uglavnom bile u visokoj životnoj dobi, između osamdeset i devedeset godina, tako da je postojala opasnost da tajna ovog pisma ode s njima u grob.
Posao je bio tim teži što su mnogi tekstovi, svjedoci životnog puta njihovih autorica, spaljivani ili polagani u grob zajedno sa svojim preminulim vlasnicama.
U doba Kulturne revolucije, pripadnici Crvene garde spaljivali su sva djela pisana tim pismom i progonili sve one koje su se njime služile.
Danas, kad je ovo pismo prepoznato kao dio svjetske kulturne baštine, ono se uči na posebno organiziranim tečajevima.
Održavaju se izložbe na kojima se mogu vidjeti malobrojna izvorna djela, a sve sa željom da se od zaborava otme ovo svjedočanstvo neuništivosti i kreativnosti ljudskog duha.
bglavac
irida
edin.kecanovic
