Kad plačete ili vičete, osjećate da se nešto događa. Kad ne plačete, ne vičete niti vrištite, već samo osjećate duboku tišinu, mislite kako se ništa ne događa.

Ne znate da je i to veliki događaj, veći od drugih. Zapravo, oni drugi trenuci popločili su  put za ovaj jedan događaj. To je cilj. Oni su samo sredstva.

Na početku to će izgledati prazno, kao da je sve prošlo. Vi sjedite, a ništa se ne događa.

Ništa se ne događa, a to „ništa“ je nešto vrlo pozitivno.

To je najpozitivnija stvar na svijetu. Buddha je to „ništa“ nazvao nirvana, konačnost.

Zato dopustite da se to dogodi više puta, prihvatite to. I kad se dogodi, samo sklopite oči i uživajte pa će se događati više puta.

To je pravo blago.

Ali na početku, shvaćam, to se događa svakom.

Mnogo je stvari koje ljudi zovu eksplozijama. Kad te eksplozije nestanu i kad se pojavi prava stvar, ljudi ništa ne slute o čemu se radi i jednostavno propuštaju te eksplozije.

Željeli bi da se one ponove.

Možda da počnu izazivati, ali time će sve upropastiti.

Zato počekajte, ako nešto eksplodira samo od sebe, u redu, ali ne izazivajte to.

Ako tišina eksplodira, uživajte u tome.

Trebali biste biti sretni.

To je bijeda svijeta – ljudi ne znaju što je biti sretni, kad je sreća doista blizi, oni postaju nesretni.