Kad se vrlo bojite, što da se radi?

Noć je tamna, put je nepoznat, nema svjetla da vam osvijetli put, nema nikoga da vas vodi, nemate zemljopisne karte koja bi vam pomogla da se snađete, što da se tada radi?

Ako volite plakati i jecati, plačite i jecajte, ali to nikome ne pomaže.

Bolje da to prihvatite i tapkate u mraku.

Uživajte dok ste živi.

Zašto gubiti vrijeme težeći za sigurnošću kad sigurnost nije moguća.

To je mudrost nesigurnosti.

Kad je jednom shvatite, prihvatite je!

Slobodni ste od straha.

Uvijek kad vojnici odlaze u rat, događa se da se vrlo boje jer smrt ih negdje vreba.

Možda se više nikad neće vratiti.

Oni drhte, ne mogu spavati. Pate od noćnih mora.

Neprestano sanjaju da su ubijeni, da su postali invalidi.

Ali kad stignu na bojno polje, sav strah nestaje.

Kad jednom vide kako se smrt događa, kako ljudi umiru, da su drugi vojnici mrtvi, da će se to možda dogoditi njihovim prijateljima, da bombe padaju a tanad leti – oni se smire nakon dvadeset četiri sata i sav strah nestaje.

Oni prihvaćaju stvarnost.

Počinju se kartati dok tanad fijuče.

Piju čaj i uživaju u njemu kao nikad prije jer će to možda biti njihova zadnja šalica čaja.

Šale se i smiju, plešu i pjevaju.

A što drugo da se radi?

Kad je smrt blizu, tako blizu.

To je nesigurnost, prihvatite je, tada će je nestati!