NEPRESTANOST UMA

S budističkog gledišta, vodeći dokaz koji „potvrđuje" ponovno rođenje je onaj osnovan na temeljnom razumijevanju neprekidnosti uma.

Odakle svijest dolazi?

Ne može se pojaviti niotkuda.

Trenutak svjesnosti ne može biti rođen bez trenutka svjesnosti koji mu je neposredno prethodio.

Njegova svetost Dalai Lama objašnjava taj složeni proces na ovaj način:

"Osnova na kojoj Budisti prihvaćaju općeniti pojam o ponovnom rođenju je uglavnom neprekidnost uma.

Uzmite materijalni svijet kao jedan primjer: svi elementi našeg sada prisutnog svemira, čak sve do mikroskopskog stupnja, mogu se slijediti unatrag, mi vjerujemo, do svog izvora, do prvotne točke gdje su svi elementi materijalnog svijeta zbijeni u ono što je tehnički poznato kao „prostor čestica.

Te čestice su, s druge strane, u stanju koje je rezultat raspadanja nekadašnjih svemira.

Znači postoji neprestan ciklus, u kojem se svemir stvara i raspada, i onda se opet vraća u postojanje.

Um je vrlo sličan. Činjenica da posjedujemo nešto prozvano „um ili svi­jest" je posve očigledna, budući da naše iskustvo dokazuje njegovu prisutnost.

Također je jasno, ponovo iz našeg vlastitog iskustva, da je to što zovemo „um ili svijest" nešto što je podvrgnuto promjeni kada je izloženo različitim okol­nostima i događajima.

To nam pokazuje njegovu „od trenutka do trenutka" prirodu, njegovu prijemljivost na promjenu.

Druga činjenica koja je očevidna jest da su „grubi" nivoi „uma ili svi­jesti" blisko povezani s fiziološkim stanjima tijela, i da su u stvari ovisni o njima.

Ali mora postojati neka osnova, energija, ili „izvor" koji omogućava umu, kada uzajamno djeluje sa materijalnim česticama, da bude sposoban stvoriti svjesno živo biće.

Upravo kao na materijalnom planu, također i ovaj mora imati svoju neprekidnost u prošlosti.

Znači ako vi slijedite trag našeg sadašnjeg uma ili svi­jesti unatrag, tada ćete otkriti da tragate za porijeklom neprekidnosti uma, baš kao za porijeklom materijalnog svemira, u beskonačnoj dimenziji; to je, kao što ćete vidjeti, „bez početno."

Zato moraju postojati uzastopna ponovna rađanja da bi omogućila toj neprekidnosti uma da bude tu.

Budizam vjeruje u sveobuhvatnu uzročnost, da je sve podložno promjeni, i uzrocima i uvjetima.

Zato nema mjesta danog nebeskom stvoritelju, niti bićima koja su samostvorena, zapravo sve proizlazi kao posljedica uzroka i uvjeta.

Tako i um, ili svijest, također nastaje kao rezultat svojih prethodnih trenova.

Kada razmatramo uzroke i uvjete, nalazimo dvije osnovne vrste: stvarni uvjeti, „materijal" iz kojega je nešto nastalo, i pomoćni čimbenici, koji pridonose tom uzrokovanju.

U slučaju uma i tijela, iako jedno može utjecati na drugo, jedno ne može postati bit drugoga...Um i materija, iako zavise jedno o drugome, ne mogu poslužiti kao bitne uzrokovanosti jedno drugome.

To je temelj na kojem Budizam uvažava ponovno rođenje.

Većina ljudi smatra da riječ „reinkarnacija" daje naslutiti kako ima neka „stvar" koja se ponovno rađa, koja putuje od života do života.

Ali u budizmu mi ne vjerujemo u nezavisnu i nepromjenljivu bit kao duša ili ego koja nadživljuje smrt tijela.

Ono što osigurava neprekidnost među životima nije neka bit, mi vjerujemo, nego krajnje tajanstvena razina svijesti.

Dalai Lama objašnjava:

U skladu s budističkim tumačenjem, konačno stvaralačko počelo je svi­jest. Nivoi svijesti su različiti.

Ono što mi zovemo najskrovitija jedva zamjetljiva svijest uvijek je tu. Neprestanost te svijesti je gotovo kao nešto trajno, kao prostor-čestica.

Na polju materije, to je prostor-čestica; na polju svijesti, to je jasno Svjetlo... jasno Svjetlo, svojom posebnom energijom, stvara povezanost sa sviješću.'

Točan način na koji se ponovno rođenje događa, dobro je razjašnjen u sljedećem primjeru:

Uzastopni životi u seriji ponovnih rođenja nisu kao biseri na bisernoj ogrlici, vezani zajedno sa niti, „dušom", koja prolazi kroz sve perle; oni su prije kao kocke naslagane jadna na drugu. 

Svaka kocka je odvojena, ali podupire onu iznad nje, s kojom je funkcionalno povezana.

Među kockama nema poistovjećivanja, nego uvjetovanja.

U budističkim se zapisima nalazi vrlo jasan izvještaj o tim procesima uvjetovanosti.

Budistički mudrac Nagasena to objašnjava Kralju Milindanu u seriji čuvenih odgovora na pitanja koja mu je Kralj postavljao.

Kralj upita Nagasenu: „Kada je netko ponovno rođen, je li isti kao onaj koji je upravo umro, ili je različit?"

Nagasena je odgovoiro: „On nije ni isti, niti različit... Recite mi, ako je čovjek zapalio svjetiljku, može li osigurati svjetlo cijelu noć?"

„Da."

„Je li plamen koji gori u prvom dijelu noći isti kao onaj što gori u drugom... ili zadnjem?"

„Ne."

„Znači li to da ima jedna svjetiljka u prvom noćnom bdijenju, druga u drugom, i još jedna druga u trećem?"

„Ne, to je zbog te jedne svjetiljke što svjetlo sjaji cijelu noć."

„Ponovno je rođenje vrlo slično: jedna pojava nastaje, druga prestaje, istodobno.

Znači prvi čin svijesti u novom postojanju niti je isti kao zadnji čin svijesti u prijašnjem postojanju, niti je različit."

Kralj upita da još jednim primjerom precizno objasni prirodu tih ovis­nosti, i Nagasena ih poredi s mlijekom: usireno mlijeko, maslac, i ghee koji mogu biti učinjeni od mlijeka nikada nisu isti kao mlijeko, ali oni potpuno ovise svojim proizvodima o njemu.

Onda je kralj pitao: „Ako nema biti koja prelazi iz tijela u tijelo, nećemo li tada mi biti slobodni od svih negativnih djela koja smo počinili u prošlim životima?"

Nagasena je dao ovaj primjer: Čovjek ukrade nečija manga. Manga koja je ukrao nisu posve ista manga koja je druga osoba prvobitno posjedovala i poiadila, pa kako bi on možda mogao zaslužiti da bude kažnjen?

Zaključak, Nagasena objašnjava, jest taj, da su ukradena manga jedino

narasla zbog onih koje je njihov vlasnik, kao prvo, posadio.

Na isti način, zbog naših djela u jednom životu, poštenih ili nepoštenih, mi smo povezani s drugim životom, i nismo oslobođeni od njihovih posljedica.