Jedna je od glavnih odlika bardoa da su to razdoblja tajanstvene neizvjesnosti.

Uzmite ovaj život kao prvi primjer.

Budući svijet uokolo nas postaje nemirniji i naši životi postaju sve razlomljeniji.

Bez doticaja i veze sa samima sobom, uznemireni smo, nespokojni, i često paranoični.

Mala kriza probode balon strategija koje smo skrivali u tajnosti.

Samo jedan trenutak panike pokazuje nam kako je sve nesigurno i nepostojano.

Živjeti u modernom svijetu je živjeti u onom što je jasno carstvo barda, ne trebate umrijeti da bi ga doživjeli.

Ta neizvjesnost, koja već sada sve prožima, postaje čak pojačana, čak naglašenija nakon naše smrti, kada će naša jasnoća ili pak zbunjenost, učitelji nam kažu, biti „umnožena sa sedam".

Tko god gleda na život iskreno, primijetit će da živimo u stanju neprekidne neizvjesnosti i nejasnosti.

Naš je um neprekidno premetan unutar i van zbunjenosti ili jasnoće.

Kada bi bar bili zbunjeni sve vrijeme, to bi bar moglo pridonijeti nekoj vrsti „razbistrenja".

Doista je zbunjujuće u životu i ponekad, unatoč svoj zbunjenosti, možemo također biti uistinu razumni.

To nam pokazuje što je bardo: neprestano obeshrabreno kolebanje između: jasnoće i zbunjenosti, smetenosti i oštroumnosti, izvjesnosti i neizvjesnosti, zdravog razuma i ludila.

U našem umu, takav kakav je sada, razboritost i zbunjenost se pojavljuju istovremeno, ili su, kako mi kažemo, „istodobno postojeći".

To znači da mi sučeljavamo stanje neprekidnog izbora između toga, i da sve ovisi koje ćemo izabrati.

Budući je život samo beskonačna nestalnost rođenja, smrti, i prijelaza, tako nam se i bardo iskustva događaju sve vrijeme i temeljni su dio našeg psihološkog upotpunjavanja.

Obično smo, ipak, zaboravljivi prema bardima i njihovim prazninama, dok naš um prolazi od jedne, takozvane „čvrste" situacije do sljedeće, po navici se ne osvrćući na prijelaz koji se uvijek dogodi.

Ustvari, učenja nam mogu pomoći da shvatimo, da je svaki trenutak našeg životnog iskustva bardo, jer svaka misao i svaki osjećaj proistječe iz, i nestaje natrag u, suštinu uma.

U trenucima snažnih promjena a posebno prijelaza, učenje nas čini svjesnima, istinska, nebu-slična, praiskonska priroda našeg uma, će imati mogućnost pojaviti se.

Dopustite da vam dam jedan primjer.

Zamislite da ste se jednog dana vratili kući s posla i našli vaša vrata razvaljena.

Opljačkali su vas.

Ulazite unutra i ustanovite da je sve što ste posjedovali nestalo.

Na tren ste parali­zirani od šoka, i u očajanju mahnito prolazite umnim tokom nastojeći nanovo osvježiti što je nestalo.

I pogodi vas: izgubili ste sve.

Vaš je uznemiren, uzru­jan um tada omamljen udarcem i misli jenjavaju.

A onda iznenada, dubok mir, zamalo iskustvo blaženstva.

Nema više borbe, niti nastojanja, jer oboje je beznadno.

Sada se samo trebate prepustiti; nemate izbora.

Znači u jednom trenutku ste izgubili nešto dragocjeno, a onda, u sljedećem, ustanovite da vam um počiva u dubokom stanju mira.

Kada se takova vrsta iskustva dogodi, nemojte odmah hrliti pronaći rješenje.

Ostanite neko vrijeme u tom stanju mira.

Dopustite da bude praznina.

I ako se uistinu smirite u toj praznini, zagledani u um, uhvatit ćete letimičan dojam besm­rtne prirode prosvijetljenog uma.

Što je dublja naša sposobnost osjećanja i življa naša budnost prema izvan­rednoj mogućnosti za temeljito razumijevanje ponuđeno od praznina i pri­jelaza kao ovaj u život, bit ćemo pripremljeniji u svojoj nutrini za, kada se dogodi, na jedan beskrajno moćniji i nekontroliraniji način u smrti.

To je krajnje važno, jer, bardo učenja kažu, ima trenutaka kada je um daleko slobodniji nego obično, trenutaka daleko moćnijih od drugih, koji nose daleko jače karmičke naboje i dublji smisao.

Najodsudniji od tih jest tre­nutak smrti.

Jer u tom trenutku tijelo se napušta, i nama je ponuđena najuzvišenija moguća prilika za oslobođenje.

Ma koliko bila usavršena naša duhovna nadmoć, mi smo ograničeni tijelom i njegovom karmom.

Ali, izbavljenjem tjelesnog u smrti dolazi najčude­snija prilika za ispunjenjem svega za čim smo težili u našoj praksi i životu.

Čak u slučaju vrhovnog učitelja koji je dosegao najviše ostvarenje, konačno oslobođenje, zvano parinirvana počinje tek u smrti.

Radi toga u tibetanskoj tradiciji mi ne slavimo rođendane učitelja; mi svetkujemo njihovu smrt, tre­nutak njihova konačnog prosvjetljenja.

Za vrijeme djetinjstva u Tibetu i godinama poslije, čitao sam izvještaje o slavnim duhovnim praktičarima, i čak o prividno običnim joginima i svjetovnjacima, koji su umrli na jedan divan i dramatičan način.

Tek u tom posljednjem trenutku oni su konačno otkrili dubinu njihova ost­varenja i moć učenja kojeg su upravo ostvarili.

Dzogchen Tantre, drevna učenja iz kojih potiču bardo podučavanja, besjede o bajkolikoj ptici, garuda koja je rođena sasvim odrasla.

Ta poredba sim­bolizira našu praiskonsku prirodu, koja je već potpuno savršena.

Garuda pile ima sve svoje perje sasvim razvijeno unutar jaja, ali ono ne može letjeti prije nego se izleže.

Tek u trenutku kada se ljuska raspukne, ono može izbiti van i vinuti se gore u nebo.

Slično tome, učitelji nam kažu, odlike Budine prirode su zastrte tijelom, i čim je tijelo odbačeno, one će biti razotkrivene zračeće i blistavo.

Razlog zašto je trenutak smrti toliko moćan jest zato jer će se osnovna priroda uma, Temeljna Svjetlost ili Jasno Svjetlo, prirodno pokazati, na bes­krajan i veličanstven način.

Ako u tom presudnom trenu možemo prepoznati Temeljnu Svjetlost, učenja nam kažu, dosegnut ćemo oslobođenje.

To ipak nije moguće ukoliko niste upoznati i doista bliski s prirodom uma tokom vašeg životnog vijeka kroz duhovnu praksu.

I zato se, prilično iznenađujuće, u našoj tradiciji kaže da se osoba koja je oslobođena u trenutku smrti, sma­tra oslobođena u ovom ljudskom vijeku, a ne u jednom od bardo stanja nakon smrti; jer se u ovom životu događa i utemeljuje bitno prepoznavanje Jasnog Svjetla.

To je presudna, glavna misao za shvatiti.