Neki govore da je nasilja uvijek bilo, samo se o njemu nije toliko govorilo.
Sada smo postali humaniji i netolerantniji na nasilnička ponašanja pa o tome više pričamo.
Drugi govore da nikada nije bilo toliko nasilja kao danas.
Činjenica jest da otkad postoji čovjek postoji i nasilje.
U vremenima kad je čovjekova svijest bila usmjerena na borbu za opstanak, agresivno je ponašanje bilo korisno u obrani i napadu jer preživljavali su oni borbeniji i jači.
Ponekad je nasilje bilo posljedica straha od različitosti, nerazumijevanja tuđeg svjetonazora ili kulture.
Na globalnom planu, tijekom cijele povijesti čovječanstva nije bilo vremena kad se nije vodio neki rat i kad se nasiljem nije nastojala steći neka korist.
Doista, uvijek je bilo nasilja proizašlog iz pogrešnih uvjerenja, osjećaja ugroženosti, pohlepe za tuđim.
No, ono što naše vrijeme čini drugačijim i što zastrašuje jest eskalacija nasilja u kojem svatko može postati žrtva bezumnog, besmislenog nasilja koje je samo sebi postalo svrhom.
Još prije samo nekoliko desetaka godina mogli smo mirno šetati gradovima bez straha da će nas netko osakatiti ili ubiti samo zato što mu je dosadno.
I tada je postojala dosada, ali nikome nije padalo na pamet da je lijek za dosadu iscipelariti slučajnog prolaznika.
Nije bilo potrebe da se škole uočljivim pločama označavaju kao mjesta nulte tolerancije na nasilje.
Podrazumijevalo se da takve tolerancije nema, a oni koji bi prekršili to nepisano pravilo bili bi obilježeni kao loši i problematični, odbačeni od nenasilne većine.
Odlazilo se na nogometne stadione i strastveno navijalo za svoj klub, ali nije bilo potrebe donositi zakon o navijačima kako bi se od nasilne rulje zaštitili stvarni ljubitelji nogometa ili inventar stadiona.
Nekada je čak i u tučnjavama uličnih bandi bilo nekog kodeksa ponašanja i osjećaja časti pa je npr. bilo kukavički tući slabijeg od sebe ili nekoga tko leži na podu.
Cijenila se hrabrost, ali ne okrutnost.
Prije samo nekoliko desetljeća bilo je nezamislivo da neki adolescent dođe u školu i puca po učenicima i profesorima s namjerom da ubije.
Danas svega toga ima.
Psiholozi, psihijatri, sociolozi iznose svoja stručna mišljenja i pokušavaju objasniti razloge, no čini se da su i oni zatečeni eskalacijom besmislene okrutnosti.
Činjenica da je neki mladi čovjek razvio osobnost koja je potpuno neosjetljiva na tuđu patnju i koja užitak ili olakšanje pronalazi u premlaćivanju i ubijanju drugih ljudi, ništa ne objašnjava.
Pitanje nije kakav je taj mladi nasilnik, nego zašto je takvim postao?
Zašto je sve više mladih ljudi kojima vladaju destruktivne emocije, koji se zanose nasilnim ideologijama, koji svoje samopoštovanje i osjećaj vrijednosti pronalaze u sirovoj fizičkoj sili?
PONAŠANJE MLADIH ODRAZ JE KULTURE U KOJOJ ŽIVE
Početkom prošlog stoljeća poznata etnologinja i psihologinja Margaret Mead, proučavajući ponašanje mladih u tri polinezijska plemena, ustvrdila je da se adolescentna kriza ne javlja u kulturama u kojima, u formi inicijatskog obreda, postoji jasan prijelaz iz djetinjstva u odraslo doba.
Svakom je mladom čovjeku bilo jasno što se od njega očekuje, koje osobine mora izraziti i kako se treba ponašati da bi bio prihvaćen u svijet odraslih.
Sve dok to nije mogao, zajednica ga je smatrala djetetom i tako se prema njemu ponašala.
U uređenom društvu, koliko god ono bilo prema našim mjerilima primitivno, ukoliko postoji jasan sustav vrijednosti i svatko ima svoje mjesto i ulogu, mladi čovjek bez većih kriza ulazi u svijet odraslih.
Ponašanje mladih odraz je kulture u kojoj se razvijaju.
Adolescentna kriza, čije su karakteristike buntovništvo, otpor prema autoritetu i vladajućim vrijednostima, karakteristika je suvremene civilizacije.
Mladi više nisu sigurni u vrijednosti odraslih jer ih i odrasli samo deklarativno zastupaju.
Tumačiti nekome da treba pomagati drugima, biti pošten ili trudom i naporom postizati uspjeh, dok svakodnevno promatra svijet u kojem se ništa od toga stvarno ne cijeni, nije samo licemjerno, nego i uzaludno.
Ako se mladima ne nude nedvosmisleni kriteriji vrijednosti, ako im se ne postavljaju jasni ciljevi koje moraju postići kako bi ih društvo poštivalo, ako im odrasli nisu uzori u ostvarenju tih ciljeva i življenju tih vrijednosti, onda se javlja kriza, lutanje, praznina.
No, nasilje našeg vremena nije više posljedica samo adolescentne krize kroz koju se preispituju vrijednosti svijeta odraslih.
Ono je posljedica potpunog izostanka istinski vrijednih ciljeva.
Naša je kultura postala kultura primitivizma i gubitka ljudskog dostojanstva u kojoj je za novac sve moguće prodati i kupiti, kultura u kojoj se podilazi strastima i nagonima i ne nalaze argumenti zašto to nije dobro.
Sadržaji koji odgajaju i oplemenjuju ljude postali su toliko rijetki, da je prosječan čovjek izgubio sposobnost njihovog primanja pa su mu nezanimljivi i nerazumljivi.
I tada, pod izgovorom “ljudi to traže”, iz novina, časopisa, televizije, zapljuskuju nas sadržaji koji podilaze najnižim ljudskim nagonima.
Zar očekujemo od mladog čovjeka da se snađe u takvoj kulturi, ugasi televiziju, skrene pogled s časopisa, otrgne se od banalnosti, vulgarnosti, surovosti i u sebi pronađe putokaze prema plemenitosti, suosjećanju, ljudskoj vrlini?
ZABORAVLJENI MORAL
Kada su bogatog poslovnog čovjeka, koji je nekoj siromašnoj afričkoj državi skupo prodavao vodu, pitali je li moralno to što radi, odgovorio je protupitanjem – “a što je to moral?” – i nastavio o etičkim principima poslovanja kojih se njegova kompanija strogo pridržava.
Danas je pojam morala toliko relativiziran i obezvrijeđen da se čovjek doista ponekad pita čemu uopće moral služi i zašto bi trebao biti moralan.
S druge strane, u religijama i tradicionalnim filozofskim učenjima ističe se velika važnost morala, kako za pojedinca, tako i za zajednicu u kojoj živi.
Moral i moralno ponašanje, kao vidljive manifestacije posjedovanja ljudskih vrlina, odraz su usklađenosti čovjeka sa samim sobom i preduvjeti skladnih međuljudskih odnosa.
U drevnom je Egiptu moralno ponašanje bilo pokazatelj usklađenosti čovjeka s božanskim zakonom.
Sačuvani tekstovi govore o staroegipatskom poimanju morala:
“Želiš li raditi dobro i osloboditi se svega lošeg, čuvaj se pohlepe koja je neizlječiva bolest.”
“Postavljanje prepreka (božanskom) Zakonu jest otvaranje vrata nasilju.”
“Ne nanosi bol drugima ako ne želiš da Bog nanese bol tebi.
Jer ako itko krene putem nasilja da bi sebi priskrbio obilje, Bog će mu uskratiti kruh iz ustiju.
Čini li to kako bi tlačio druge, ne sumnjaj da će ga na koncu Bog učiniti bespomoćnim.
Ne stvaraj bol među sebi sličnima jer to nije božanska volja.”
Na drugom kraju svijeta, u Kini, Konfucije govori da moral unosi red u čovjeka, a moralno ponašanje odražava vladavinu onog najboljeg u njemu, njegovog uma koji prepoznaje nebeski red i harmoniju.
Skladni odnosi među ljudima posljedica su moralnog sklada unutar svakog pojedinca. Nemoralno ponašanje posljedica je neznanja i nerazumijevanja, kaže Konfucije, i zato ljude treba učiti vrlini i odgajati moralnom ponašanju.
Sokrat je tvrdio da u svima postoji jednaka sklonost ka dobru i da nitko ne griješi namjerno. No, čovjek ipak čini zlo jer nema znanja, i zato je svima potrebno učenje, vježbanje i odgoj.
Platon govori da vrlina odražava zdravlje duše.
Duša ima tri dijela, nagonski koji se brine za tjelesne potrebe čovjeka, osjećajni kroz koji progovaraju emocije i umni koji jedini može vidjeti istinu i zato treba odlučivati i upravljati ljudskim ponašanjem.
Ukoliko svaki dio duše izvršava svoju zadaću, duša je zdrava, a u djelovanju čovjeka prepoznajemo vrlinu.
Problem nastaje kada čovjek misli osjećajima i odlučuje nagonima, pa u njegovoj duši vlada nered. No, vrlina se može naučiti i tada je vidljiva u ponašanju.
Danas nam ove misli zvuče kao anakronizam.
Pa tko još razmišlja o tome što su govorili ljudi prije nekoliko tisuća godina, tko još čita Konfucija ili Platona, tko uopće nešto čita?
Današnji čovjek razmišlja o zdravlju tijela, a ne duše.
Razmišlja kako steći što više novca i što za njega kupiti, a ne o vrlini i važnosti morala.
Današnji čovjek nema vremena razmišljati o tako nepraktičnim, udaljenim, zaboravljenim temama.
No, zašto smo onda zatečeni nasiljem našeg vremena?
Zaboravljamo da čovjek ne postaje ljudsko biće samim rođenjem, tako dobiva samo ljudsko tijelo. Ljudske se osobine stječu odgojem i učenjem.
NAŠA ODGOVORNOST
Ljudska je priroda sposobna za veličanstvena djela, ali i za najužasnije stvari, što nam nasilje našeg vremena sve češće zorno pokazuje.
Moralna dezorijentiranost naše civilizacije i kulture potiče izražavanje čovjekove nagonske i animalne prirode.
No, moralni raspad nije karakteristika samo naše civilizacije.
Svaka civilizacija imala je svoje uspone i padove.
U vrijeme dekadencije Egipta i raspadanja sustava vrijednosti, Egipćani su nam kao upozorenje ostavili ovakav opis svog Egipta:
“Vidio sam tu zemlju uronjenu u bol i patnju.
Sada uspijeva onaj koji nikada ne bi uspio.
Podiže se oružje za borbu jer zemlja živi u neredu.
Prave se bakrena koplja da bi se krvlju priskrbio kruh. Ljudi se iskvareno cerekaju. Svatko napada onog drugog.
Pokazujem ti sina preobraćenog u tvog neprijatelja, brata pretvorenog u suparnika. Čovjek ubija svog oca.
Mržnja vlada među narodima i gradovima.
Riječi su srcu poput plamena i ono ne može podržavati ništa što ijedna usta govore.
Država je sve manje vrijedna, a njeni su vladari sve brojniji. Sunce se skriva od ljudi.”
“Kome ću sada govoriti?
Srca su okrutna, svatko otima dobro svoga brata. Kome ću sada govoriti?
Čovjek koji te čini gnjevnim svojim zlom, biva slavljen u cijelom svijetu, prikriveno je njegovo zloglasje. Kome ću sada govoriti?”
Kriza i nasilja uvijek je bilo i bit će, no ono što je važno jest to da čovjek nađe snage da i u takvim vremenima sačuva vjeru u istinske vrijednosti, kako bi se jednom opet mogla probuditi uspavana ljudskost.
Povijest nam nudi bezbroj primjera hrabrih, plemenitih, mudrih ljudi koji su nam vlastitim životima pokazali kako se živi život dostojan čovjeka.
I danas ima onih koji pokazuju da u ovom svijetu još živi dobrota i ljudska vrlina.
Na nama je da im se pridružimo. Sve dok to nismo spremni, i sami smo odgovorni za nasilje i svijet u kojem je ono moguće.
Autor: Marijana Starčević Vukajlović
Rad s Osho tarot simbolima, jedna je od najučikovitijih metoda otkrivanja nesvjesnih (potisnutih) obrazaca, kroz 'razgovor' sa samim sobom...dokazano mojim dugogodišnjim radom kroz vlastito iskustvo i iskustvo ostalih sudionika!
TEČAJ OSHO ZEN TAROTA!
Prijave i info:
Maja Cvjetanović Laboš
098/953 7245
Grupni i inividaulni tečaj OSHO ZEN TAROTA!
(za one izvan Zagreba, i one koji to žele, također i putem skype-a!)
https://www.magicus.info/sadrzaj/naslovnica/tecaj-osho-zen-tarota-moja-prica-
https://www.magicus.info/sadrzaj/naslovnica/nasi-novi-naslovi#.WPXuhV5ZbW8.facebook
bglavac
irida
edin.kecanovic
