Sve počinje u našoj svijesti.

Sve što se događa u našem životu i sve što se događa u našem tijelu, započinje s nečim što se zbiva u našoj svijesti.

Naša svijest je ono što mi jesmo, iskustvo naše osobnosti.

Mi odlučujemo koje ćemo ideje prihvatiti a koje odbaciti.

Mi odlučujemo što ćemo misliti i što ćemo osjećati.

Kada ove odluke ostavljaju iza sebe tragove stresa, onda stres osjećamo kao nešto što se nalazi u nšem fizičkom tijelu.

Znamo da stres stvara simptome.

 Zanimljivo je pitanje, “Koji stres stvara određen simptom?”

Kada taj proces možemo kvantitativno odrediti, tada možemo vidjeti tijelo kao kartu (mapu) svijesti pojedinca, povezujući određene simptome s određenim stresom i određenim načinom ponašanja.

Sve započinje u našoj svijesti

Da bi razumjeli ovu kartu, prvo se mi sami moramo zbližiti s idejom da uzroci simptoma leže unutar nas.

Istina je da paraziti izazivaju bolesti, a nesreće ozljede.

Ali isto je tako istina da se to događa u skladu s onim što se zbiva u svijesti osobe koja je u to uključena.

Paraziti se nalaze posvuda.

Zašto oni djeluju na neke ljude, a na neke ne?

Nešto se drugo zbiva u njihovoj svijesti.

Zašto neki pacijenti u bolnicama reagiraju bolje na liječenje od drugih?

 Oni imaju drugačije stavove.

Nešto se drugo događa u njihovoj svijesti.

Kad je netko ozlijeđen u “nesreći”, zašto je baš određen dio tijela pogođen i je li to onaj isti dio s kojim osoba već ima problema?

Je li to “nesreća” ili postoji obrazac ili način na koji se stvari događaju u našem tijelu (životu)?

Mi smo energetsko biće.

Naša svijest, iskustvo postojanja i ono što mi doista jesmo, sve je energija.

Možemo to nazvati “životnom energijom”.

Ova energija nije nešto što “samo” prebiva u našem mozgu; ona ispunjava cijelo naše tijelo.

Naša svijest je povezana sa svakom stanicom našeg tijela.

Preko naše svijesti možemo komunicirati sa svakim organom i svim tkivima.

Brojne terapije temelje se na ovoj komunikaciji s organima koji su pogođeni nekom vrstom simptoma ili poremećaja.

Primjerice, ova energija, koja je naša svijest, može se mjeriti Kirlianovom fotografijom naše ruke, na kojoj se mogu vidjeti određeni uzorci energije.

Ako ponovno snimimo ruku dok zamišljamo da šaljemo ljubav nekom koga poznajemo, pokazat će se drugačiji uzorak energije na snimci.

Znači, može se vidjeti da promjena u svijesti stvara promjenu u energetskom polju, kojeg još zovemo iaurom.

(Svakako preporučujem, ako  na nekom od sajmova ezoterike naiđete na Kirlijanovu kameru!)

Ovo energetsko polje snimljeno Kirlianovom fotografijom se kvantitativno određuje, tako da kad se pronađu “rupe” u određenim dijelovima energetskog polja, za njih se kaže da odgovaraju određenim slabostima u pojedinim dijelovima fizičkog tijela.

 Zanimljivo je da se ta slabost pojavljuje u energetskom polju prije bilo kakve naznake na fizičkoj razini.

Prema tome može se reći da:

1. Promjena svijesti stvara promjenu u energetskom polju.

2. Promjena u energetskom tijelu događa se prije promjene u fizičkom tijelu.

Kretanje manifestacije ide od svijesti, preko energetskog polja (aure), do fizičkog tijela.

Svijest … Energetsko polje… Fizičko tijelo

 Svatko od  nas kreira svoju stvarnost

Kada netko donese odluku koja ima za posljedicu stres, stvarajući time blokadu u energetskom polju s visokim stupnjem intenziteta, tada se kreira simptom na fizičkoj razini.

Simptom govori određenim jezikom, koji odražava ideju da svatko od nas stvara svoju vlastitu realnost.

Kada se s te točke gledišta opisuje simptom, tada postaje jasno metaforičko značenje simptoma.

Prema tome, kada netko kaže “Ne mogu vidjeti” zapravo znači “Ja se uzdržavam od toga da nešto vidim”.

Ako ne može hodati, tada bi trebalo reći ”Ja sebe sprječavam da od nečega odem.”

Stvari se doista zbivaju po određenom redu i obrascu.

Čovjekov sustav vođenja

Može se reći da posjedujemo sustav unutarnjeg vodstva, vezu s Višim ja ili našim unutarnjim bićem, ili kako to neki zovu Višom inteligencijom.

Taj sustav unutarnjeg vodstva djeluje kroz našu intuiciju ili instinkt i govori vrlo jednostavnim jezikom.

Ili se osjećamo dobro ili ne.

Mi bi trebali vjerovati tom unutarnjem glasu.

Kada ga ne slijedimo tada osjećamo napetost.

Tada se ne osjećamo dobro.

Taj glas tada mora biti glasniji.

Sljedeća razina komunikacije ide preko emocija.

Kako sve dublje i dublje idemo u smjeru “ne osjećati se dobro”, tako sve više i više doživljavamo stanja “lošeg osjećanja”.

U jednom trenutku možemo reći, ”trebala sam poslušati sebe kada sam mislila krenuti u drugom smjeru.”

To bi značilo da smo čuli naš unutarnji glas, jer inače ne bi rekli,”trebala sam poslušati”.

I ako tada promijenimo smjer i donesemo odluku koja je za nas dobra, tada dolazi do otpuštanja napetosti i mi se osjećamo bolje, te znamo da smo ponovno na pravom putu.

Ako i dalje nastavimo u smjeru “lošeg osjećanja”,komunikacija dopire do fizičke razine.

Mi stvaramo simptom koji govori jezikom koji odražava ideju da mi kreiramo vlastitu stvarnost.

Ako s tog stanovišta opisujemo simptom, tada možemo razumjeti poruku.

Ako promijenimo način mišljenja ili djelovanja, znači da smo primili poruku i sam simptom nema više razloga za postojanje.

Možemo ga se riješiti, zavisno od onoga što smo sebi dopustili da vjerujemo da je moguće.

Ako smo stvorili simptom odlukom, tada smo također sposobni riješiti ga se odlukom.

Možemo hipotetički zamisliti da je neka osoba donijela odluka da nije dobro izraziti ono što želi.

Od tog trenutka, kadgod se pojavi nešto što ona želi, uzdržavat će se od toga da izrazi svoju želju i kao posljedica toga je neostvarivanje te želje.

To nije dobar osjećaj.

Napetost raste.

Osoba se osjeća sve manje zadovoljnom kako potiskuje izražavanje onog što želi i tako ne ostvaruje svoje želje.

Na kraju, nešto se događa što stvara simptom na fizičkoj razini.

Desna ruka je ozlijeđena! 

To se moglo dogoditi na različite načine, kao, primjerice, padom s ljestava, u automobilskoj nesreći, uklještenjem kralješka i sl.

Nešto se je moralo zbiti da bi osoba dobila poruku na fizičkoj razini o onome što sama sebi čini.

Mi sebi doslovno napravimo ono što smo figurativno činili.

Učinak je takav da osoba ne može micati rukom.

Sebe je spriječila da posegne za nečim, a pošto se radi o desnoj ruci (na “voljnoj” strani tijela), govori o tome da sebi ne dozvoljava da dobije nešto što želi.

Sama sebi je dala razlog da ne vjeruje da može dobiti ono što želi.

Kada se počinje zbivati nešto drugo u njezinoj svijesti, primijetit će da se i njenoj ruci događa nešto drugo i simptom je tada moguće riješiti.

 nastavit ću...