Naša stara vjera, knjiga našeg istaknutog nedavno preminulog jezikoslovca Radoslava Katičića, na jednostavan način predstavlja sažetak njegova tridesetogodišnjeg istraživanja o vjero­vanjima slavenskih naroda prije pokrštavanja.

To nije bila laka zadaća jer materijalnih ostataka skoro da i nema.

Ne zna se jesu li slavenski narodi imali pismo prije kristijanizacije, ali do nas su sva vjerovanja i tradicije došle usmenim prenošenjem.

Reljef iz Žrnovnice (VIII. st.) – prikazuje pobjedu Peruna nad Velesom.

Slaveni se na europskoj sceni pojavljuju kasno; prvi ih spominje bizantski povjesničar Prokopije u VI. stoljeću.

Jedna od bitnih karakteristika stare slavenske vjere raznolikost je njezine tradicije, što je posljedica slabe povezanosti plemena s obzirom na veliko područje koje su naselili, od Baltika do Crnog mora i Jadrana.

Ipak, kao da se kroz sva ta vjerovanja provlači jedna zajednička nit koja, prema Katičiću, vodi sve do indoeuropskih korijena.

Još je Antun Mihanović dokazao da slavenski jezici pripadaju među indoeuropske te da je slavensko obredno pjesništvo podudarno s indijskim Vedama, iranskom Avestom i germanskom Eddom.

Veles – bog zemlje, voda i podzemlja.

Zanimljivo je da Katičić odbacuje izraze pogani i poganstvo, a upotrebljava termin naša stara vjera.

Proces pokrštavanja slavenskih naroda trajao je nekoliko stoljeća, a negdje i duže, međutim, stara vjerovanja nisu tek tako nestala pa stara predaja dolazi do nas u kršćanskom ruhu, što Katičić naziva dvojevjerje.

Narodu se ne može odlukom vjera iščupati iz duše. Narod je i poslušan.

Svi su javno kršćani, posjećuju nedjeljne i svetačke liturgije, slave crkvene blagdane.

Ali u duši većina njih vjeruje kako su i prije vjerovali, dobro pamte svete mitove, poznaju sveta mjesta, potajice vrše i dalje svete obrede, pretvarajući ih dijelom u narodne običaje koje s vremenom niti pred župnikom više ne treba skrivati.

Još u XIV. stoljeću u dolini Soče nepoznati franjevac zapisao je da stanovnici koji tamo žive poštuju kao božanstvo neko drvo i pod njim vrelo.

To štovanje moglo bi se dovesti u vezu s Perunom i Velesom, iako su stanovnici javno bili kršćani.

Svarog – bog vatre i neba, stvoritelj svega na nebu i zemlji.

Dvojevjerje se održalo tako dugo jer se nova i stara vjera zapravo nisu potirale, nego prije dopunjavale.

Naime, ta dva vjerovanja nisu se odnosila na isto, kršćanstvo je u prvom redu govorilo o onostranom, odnosno životu na onom svijetu, a stara je vjera pak bila ovostrana.

Tako je na primjer zagrobni život u Irju značio prostor gdje ptice selice provode zimsko doba.

I sjedište značajnih bogova starih Slavena, Peruna i Velesa, bilo je na zemlji – Peruna na vrhu brda ili visokog stabla (pokraj Splita postoji planinski vrh zvan Perun), a Velesa u dolini, u polju, močvari ili nekoj vodi (razni toponimi kao Veles, Velenje i sl.).

Iz dugog vremena dvojevjerja jedna je pojava izuzetno važna, a to je podudaranje bogova i božica stare vjere s kršćanskim svecima i sveticama.

Tako gromovnik Perun postaje sv. Ilija gromovnik, a često i sv. Mihovil, vojskovođa vojske nebeske, a i sv. Vid. Kršćanski preoblik božice Mokoš je Majka Božja, a često i sv. Petka.

Mladi bog Jarilo pretvara se u sv. Jurja. Upravo te zamjene često nose ključ za shvaćanje stare vjere.

Prema Katičiću, staru vjeru najlakše možemo prepoznati iz praslavenskih obrednih tekstova koje je jezična znanost dosad uspjela rekonstruirati.

U panteonu staroslavenskih bogova ističu se dvojica: gromovnik Perun u obliku orla ili sokola i bog stoke Veles u obliku zmije, zmaja ili medvjeda.

Božica Mokoš – oličenje majke prirode i njezine plodnosti.

Mit o sukobu Peruna i Velesa u tzv. božanskom boju izuzetno je važno vjerovanje, jer razotkriva bit stare vjere.

Naime, ovdje nije riječ o sukobu dobra i zla, kako kaže Katičić, i pretpostavlja da joj ishodište seže do indoeuropskih davnina, a to su utvrdili i ruski znanstvenici Vjačeslav Vsevolodovič Ivanov i Vladimir Nikolajevič Toporov.

Sam boj u kojem Perun pobjeđuje i ubija zmaja, zmiju, medvjeda ili mitsko biće – zmiju s medvjeđom glavom, ovisno o zemljopisnom porijeklu mita, ne znači ubojstvo u doslovnom smislu.

Ovdje riječ ubiti ne znači usmrtiti, nego prije – vratiti zmaja na njegovo mjesto, a to znači vratiti prirodni poredak stvari.

Zmaj, odnosno Veles, nema negativno značenje, on je vladar stoke, voda i dolina, ali kada odluči zauzeti mjesto Peruna, vladara planinskih vrhova, dolazi do božanskog boja. Oni se ne bore uvijek, suživot je prisutan, a tu često posreduje Perunova žena, božica Mokoš.

Kad Perun zauzme mjesto gore, a Veles dolje – svijetom vlada mir.

Od ženskih božanstava važna je božica Mokoš, domaćica i vladarica Perunova dvora. Po tome je Mokoš prototip domaćice u slavenskom domu.

Ona je i neumorna tkalja.

Njezino karakteristično mjesto je močilo, mjesto na rubu sela gdje se moče lan i konoplja.

Ona je i zaštitnica plodnosti i braka.

Jarilo – bog vegetacije, sin boga Peruna i božice Mokoš.

Sveta svadba Perunove djece opisana je u ruskoj pjesničkoj tradiciji.

Djece je mnogo, no spomenut ćemo dvoje: sina Jarovita ili Jarila i njegovu sestru Maru – Moranu.

Katičić smatra da su u vjerskoj slici svijeta starih Slavena vrlo prisutni jer igraju važnu ulogu u smjenjivanju godišnjih ciklusa plodnosti i u životu ljudi. Uz to dvoje vezan je mit o svetoj svadbi, svadbi u okviru najbližeg roda, koja u simboličkom značenju ima snagu da pokrene svu godišnju radost i održi na životu ljudski rod.

Mladi bog Jarilo odlazi daleko i zatim se vraća da bi došao na vjenčanje s Marom.

Savladava velike prepreke i time što odlazi i vraća se, pokreće svijet.

Potiče rodnost godine i pokreće njezin ciklus tako da se u pjesmama stvara posebna veza između Jarilova hoda i proljetnog buđenja prirode.

Urod žita moguć je samo ako Jarilov hod bude uspješan.

To najbolje pokazuje jedna ophodarska pjesma: Kud Jura hodi, tud polje rodi.

Jarilova sestra Mara čeznutljivo ga čeka.

Kad se sjedine, postaju nositelji božanskog života dok ne odu kao starci, Jarilo i Morana, a potom se ponovno rađaju i žive u godišnjim ciklusima.

Prema Katičiću, osim spomenutih, u obrednom pjesništvu i folkloru starih Slavena postoje još i drugi bogovi, kao na primjer Svarog, Svarožić i Dajbog, sunčana i vatrena božanstva.

Kao bog vrela spominje se Ladi ili božica Lada, a kod južnih Slavena Troglav ili Triglav.

Božicu Ladu se također povezuje uz ljubav i ljepotu.

Spominju se i božica proljeća Vesna i njezine pratilje, dodole.

Bog Sunca i svjetla je Svetovid ili Svantevid, povezan s ratovima i proricanjem.

Opisan je kao bog s četiri glave, a na Baltiku je pronađena i njegova statua.

Katičić smatra da je pouzdano utvrđena povezanost staroslavenskih obrednih tekstova s pradavnim indoeuropskim svetim pjesništvom i tradicijom.

A to nas dalje vodi prema jedinstvenom dalekom izvoru iz kojeg su se napajale mnoge stare vjere svijeta…

Autor: Joško Dvornik

http://nova-akropola.hr