NAŠ NAJVEĆI STRAH

…biti živ najveći je strah koji ljudi osjećaju. Nije sam strah najveći strah koji osjećamo…ne, naš najveći strah je preuzeti rizik i biti ŽIV.

Rizik da budemo živi i da izražavamo ono što zaista jesmo.

Samo biti ono što jesmo, najveći je ljudski strah. Naučili smo svoj život živjeti zadovoljavajući potrebe drugih ljudi.

Naučili smo živjeti prema stavovima drugih ljudi iz straha da ne budemo prihvaćeni, da za nekoga drugoga ne budemo dovoljno dobri.
Tokom tog procesa ‘pripitomljavanja’, mi stvaramo sliku o tome što je savršenstvo, kako bismo pokušali biti dovoljno dobri.

Stvaramo sliku sebe kakvi bismo morali biti da bi nas svi prihvatili.

Naročito pokušavamo udovoljiti onima koji nas vole, kao što su naše mame i tate, velika braća i sestre, svećenici i učitelji.

Pokušavajući biti dovoljno dobri za njih, stvaramo sliku savršenosti, ali se u tu sliku ne uklapamo.

Mi stvaramo tu sliku, ali ona nije stvarna.

S tog stajališta nikada nećemo biti savršeni.

Nikada!

I budući da nismo savršeni, mi sebe odbacujemo. 

A nivo odbacivanja samoga sebe zavisi od toga koliko su odrasli bili djelotvorni u slamanju naše cjelovitosti. Nakon pripitomljavanja, više se ne radi o tome da budemo dovoljno dobri za nekog drugog; mi više nismo dobri ni za sami sebe, jer se ne uklapamo u svoju vlastitu zamisao o savršenstvu.

Ne možemo sami sebi oprostiti što nismo ono što bismo željeli biti, ili bolje rečeno, ono što vjerujemo da bismo trebali biti.

Ne možemo oprostiti sebi što nismo savršeni.
Znamo da nismo ono što vjerujemo da bismo trebali biti, zato osjećamo da smo lažni, osjećamo da smo osujećeni i nepošteni.

Pokušavamo se sakriti i pretvaramo se da smo ono što nismo.

Posljedica toga je da se osjećamo neoriginalno i nosimo društvene maske kako bismo druge spriječili da to saznaju.

Uplašeni smo da bi netko drugi primijetio da nismo ono što glumimo da jesmo. 

A druge prosuđujemo prema svojoj zamisli o savršenstvu, pa je prirodno da ni oni ne ispunjavaju naša očekivanja.
Sebe ne poštujemo samo da bismo ugodili drugima.

Čak i nanosimo bol svome fizičkom tijelu kako bi nas drugi prihvatili.

Tinejdžeri npr. uzimaju droge samo da bi izbjegli odbacivanje drugih tinejdžera.

Nisu svjesni da je problem u tome što oni sami sebe ne prihvaćaju.

Sami sebe odbacuju, jer nisu ono što se pretvaraju da jesu.

Žele biti drugačiji, ali nisu…i zbog toga osjećaju stid i krivnju.

Ljudi se beskonačno kažnjavaju zbog toga što nisu ono što vjeruju da bi trebali biti.

Zloupotrebljavaju sami sebe, a i druge navode da ih zloupotrebljavaju.
Imamo potrebu da nas drugi prihvaćaju i vole, ali mi sami ne možemo prihvatiti i voljeti sebe.

Što više volimo sebe to ćemo manje doživljavati vlastitu zloupotrebu.

To što se zlostavljamo proizlazi iz toga što sebe odbacujemo, a odbacivanje samih sebe proizlazi iz toga što imamo zamisao onoga što znači biti savršen, a nikad ne dostižemo taj uzor.

Naša zamisao savršenosti razlog je što sami sebe odbacujemo; zbog toga i ne prihvaćamo sebe onakvima kakvi jesmo i zbog toga ne prihvaćamo ni druge onakvima kakvi jesu.

 

 Don Miguel Ruiz