Sada dok bardo umiranja svanjiva iznad mene,

Napustiti ću svu pohlepu, žudnju i vezanost,   

Ući smiren u jasno znanje učenja,

I izbaciti svoju svjesnost u prostor nerođene Rigpe;

Dok napustim to tijelo sastavljeno od krvi i mesa

Znat ću da je to bila prolazna iluzija.

Sada, naše je tijelo nesumnjivo središte našeg cijelog svijeta.

Mi ga pove­zujemo, bez razmišljanja, sa sobom i sa našim egom, i ta besmislena i pogrešna predodžba neprekidno pojačava naše zavaravanje o njihovoj nerazdvojivosti i zbiljskom postojanju.

Jer se čini da naše tijelo toliko uvjer­ljivo postoji, naše „ja" se čini postojećim, „ti" se čini da postoji, i cijeli varav, dualistički svijet koji nikada ne prestajemo snovati oko nas izgleda krajnje solidan i stvaran.

Kada umremo cijelo se to složeno tumačenje dramatično raspada.

Što se događa, da pojasnimo krajnje jednostavno, to da svijest, ona najsuptilnija, nastavlja bez tijela i odlazi kroz slijed stanja zvanih „bardo".

Učenja nam kažu da upravo zbog toga što više nemamo tijelo u bardoima, nema konačnog razloga za strah od ma kojeg iskustva, ma kako užasavajućeg, koje bi nam se moglo dogoditi nakon smrti.

Kako bi se ikakovo zlo, na koncu, moglo dogoditi „ne-tijelu"?

Bilo kako, problem je da u bardoima, većina ljudi nastavlja posezati za izmišljenim osjećajem o sebi, sa njihovim duhov­nim posezanjem ka fizičkoj čvrstoći; i takovo nastavljanje varke, koja je bila uzrok svim patnjama u životu, izlaže ih u smrti još većoj patnji, a posebno u „bardou nastajanja."

Ono što je prijeko potrebno, kao što vidite, jest shvatiti sada, u životu, dok još imamo tijelo, da je njegova očigledna, toliko uvjerljiva čvrstoća, puki privid.

Najmoćniji način za to jasno spoznati je učiti kako, nakon meditacije „postati dijete iluzije": ne dopustiti skrućivanje, kao što smo uvijek dove­deni u kušnju da učinimo, opažanja sebe i svijeta; i nastaviti, kao „dijete ilu­zije" opažati neposredno, kao što činimo u meditaciji, da su svi fenomeni prividni i snu-slični.

Jasno uviđanje da to produbljuje prividnu prirodu tijela je jedno od najtemeljitijih i nadahnjujućih koje možemo imati da nam pomo­gnu da - napustimo.

Nadahnuti i oboružani tom spoznajom, kada smo sučeljeni u smrti sa činjenicom da je naše tijelo jedna iluzija, bit ćemo kadri prepoznati njegovu prividnu prirodu bez straha, da se mirno oslobodimo od svih vezanosti sa njim, i ostaviti ga dobrovoljno za sobom, čak zahvalni i radosni, poznavajući ga sada za ono što jeste.

U stvari, mogli biste reći, da ćemo biti sposobni, istinski i potpuno, umrijeti kada umremo, i tako doseći krajnju slobodu.

Smatrajte, dakle, trenutak smrti kao nepoznato granično područje uma, ničiju zemlju u kojoj bismo s jedne strane, ako ne shvaćamo varavu prirodu našeg tijela, mogli pretrpjeti ogromnu emocionalnu traumu dok ga gubimo; a s druge strane, pružena nam je mogućnost beskrajne slobode, slobode koja potječe upravo od odsutnosti tog istog tijela.

Kada smo napokon oslobođeni tijela koje je određivalo i upravljalo našim shvaćanjem nas samih toliko dugo, karmičko viđenje jednog života potpuno je iscrpljeno, ali bilo koja karma koja bi mogla biti stvorena u budućnosti nije još počela poprimati definitivan oblik.

Dakle, ono što se dogodi u smrti je to da postoji „praznina" ili prostor koji je bogat stvaralačkim mogućnostima; to je trenutak strahovite, bremenite moći gdje je jedino važno, ili bi moglo biti važno, kakav naš uma točno jest. Lišen fizičkog tijela, um ostaje razgolićen, otkriven od početka za ono što je uvijek bio: tvorac naše stvarnosti.

Pa ako, u trenutku smrti, već imamo postojanu jasnu spoznaju prirode uma, u jednom trenu možemo pročistiti našu karmu.

A ako nastavimo to postojano spoznavanje, bit ćemo u stvari kadri dovršiti našu karmu u cijelosti, ušavši u prostranstvo praiskonske čistoće prirode uma i dosegnuti oslobođenje.

Padmasambhava to objašnjava:

Zašto, mogli biste se pitati, možete tijekom bardo stanja pronaći posto­janost jedino prepoznavajući prirodu uma u jednom jedinom času?

Odgovor je ovaj: sada je naš um zatvoren u mreži, mreži „karmičkog vjetra".

Karmički vjetar je i sam zatvoren u mreži, mreži našeg fizičkog tijela. Posljedica je da mi nemamo nezavisnost ili slobodu.

Ali čim je naše tijelo razdvojeno na um i tvar, u praznini ispred, ono će biti zatvoreno ješ jednom u mrežu budućeg tijela, zajedno sa njegovim magičnim razotkrivanjem, koje nema stvarnu materijalnu potporu.

Toliko dugo koliko mu nedostaje takova materijalna osnova, mi smo materijalno neovisni - i možemo prepoznati.

Moć dosezanja stabilnosti jedino prepoznavanjem prirode uma je kao svjetiljka koja u jednom trenu može otkloniti vječnu tamu.

Znači ako možemo prepoznati prirodu uma u bardou na isti način kao što možemo sada kada smo s njom upoznati od učitelja, onda nema niti najmanje sumnje da ćemo doseći prosvjetljenje.

Radi toga, od ovoga časa pa nadalje, moramo postati bliski s prirodom uma kroz praksu.

nastavlja se...