Najveći do sada poznati megalit, za koji sigurno znamo da je obrađen ljudskom rukom i premještan, nalazi se u gradu Baalbeku u današnjem Libanonu.
Pogled na Trilithon, Jupiterov hram u Baalbeku
Jedna od velikih tajni ruševina Baalbeka odnosi se na kamene temelje Jupiterova hrama.
U njima su ugrađena tri divovska kamena nazvana zajedničkim imenom Trilithon od 19 m duljine, 4,2 m visine, 3,6 m širine i težine oko 800 tona svaki, a nalaze se na visini od desetak metara!
Unatoč njihovoj golemoj veličini, tako su pažljivo spojeni da je gotovo nemoguće umetnuti ni iglu između njih.
Ne zna se kako su ti kameni blokovi mogli biti premješteni iz kamenoloma udaljenog jedan kilometar i savršeno ugrađeni na svoje mjesto.
Iako je na tim temeljima podignut Jupiterov hram, ne postoje zapisi u rimskim izvorima o gradnji u Baalbeku.
Mnogi arheolozi vjeruju da su temelji zapravo izgrađeni puno ranije jer su vidljivi tragovi erozije uzrokovane vjetrom i pijeskom, koji se ne nalaze na rimskim hramovima.
Međutim, u kamenolomu se nalazi još veći kameni blok nazvan Kamen trudne žene (19,5 – 20,5 m dužine, 4,4 – 4,56 m širine i 4,5 m visine, gustoće 2,6 – 2,8 g/cm³), čija je masa procijenjena na oko 1000 tona.
Kamen trudne žene
Kamen trudne žene jedan je od najvećih kamenova na svijetu.
Još uvijek je pričvršćen za stijenu s jedne strane.
Naziv kamena odnosi se na priču o trudnoj ženi koja je radnike molila da je hrane dok ne rodi, a zauzvrat im je dala znanje kako premjestiti monolit.
Druga legenda govori da bi žene koje bi dodirnule kamen postale plodne.
U istom kamenolomu 1990-ih otkriven je novi monolit. Teži oko 1200 tona i smatra se još većim od Kamena trudne žene.
Kao i kod mnogih drugih drevnih građevina, teško je riješiti zagonetku Baalbeka.
Ostaje pitanje zašto su Rimljani izgradili svoj najveći hram daleko od Rima i zašto su rimski carevi putovali u Baalbek.
Njemački arheološki tim nedavno je pronašao treći blok, još uvijek djelomično zakopan, monolit dugačak 19,6 m, širok 6 m i visok najmanje 5,5 m.
Njegova masa procijenjena je na 1650 tona, što ga čini najvećim poznatim kamenim blokom iz antike.
“Razina glatkoće ukazuje na to da je blok trebao biti transportiran i korišten bez rezanja”, navodi se u priopćenju njemačkog Arheološkog instituta.
Ne preostaje nam drugo nego diviti se i čuditi umijeću drevnih graditelja koji su očito poznavali način pomicanja i ugradnje golemih kamenih blokova, što je nama danas, i pored sve moderne tehnologije, nemoguće ostvariti.
bglavac
edin.kecanovic
