Od svih postupaka koje znam za pomaganje ljudima spoznati prirodu uma, praksa Dzogchen, najstarinskiji i neposredan tok mudrosti unutar Budinih učenja i izvorište samih bardo učenja, je najjasniji, najučinkovitiju najprimjereniji današnjim okolnostima i potrebama.

Počeci Dzogchena vuku tragove od Praiskonskog Bude, Samantabhadre, od kojega su bili ostavljeni u baštinu u neprekinutom nizu potomaka veli­kih učitelja da sada.

Stotine tisuće pojedinaca u Indiji, na Himalayima i Tibetu dosegnuli su ostvarenje i prosvjetljenje kroz njegovu primjenu.

Čudesno je predskazivanje da će „ ovom mračnom dobu, bit duše Samantabhadre zasvijetliti kao vatra".

Moj život, moja učenja, i ova knjiga su namijenjeni da zapale tu vatru u srcima i umovima svih ljudi.

Moja nepokolebljiva potpora, nadahnuće i vodič u tome je najviši učitelj Padmasambhava.

On je suštinski duh Dzogchena, njegov najuzvišeniji pred­stavnik i njegov ljudski utjelovitelj, s njegovim veličajnim odlikama veli­kodušnosti, nadnaravnom moći, proročanskom vidovitošću, osviještenom energijom i bezgraničnim milosrđem.

Dzogchen se nije podučavo u širokim krugovima na Tibetu i dugo vremena mnogi od najvećih učitelja nisu ga predavali u modernom svijetu.

Zašto ga onda ja sada predajem?

Neki su od mojih učitelja rekli da je sada vrijeme da se Dzogchen raskrili, vrijeme o kojem se natuknulo u predskazanju.

Ja bih se također osjećao nemilostan da ne dijelim s ljudima posto­janje jedne tako izvanredne mudrosti.

Ljudska su bića stigla na sudbonosno mjesto u svojoj evoluciji, i ovo doba krajnje pometnje zahtijeva učenje s raz­mjerno krajnjom moći i jasnoćom.

Ja sam isto tako shvatio da moderni ljudi hoće put odsječen od vjerskih načela, fundamentalizma, isključivosti, zamršene metafizike i kulturnih egzotičnih raznovrsnih sitnica, put isto­dobno jednostavan i dubok, put koji ne zahtijeva da bude primjenjivan u ashramima ili samostanima nego onaj koji može biti neodjeljiv sa svakod­nevnim životom i bilo gdje primjenjivan.

Što je, dakle, Dzogchen?

Dzogchen nije jednostavno učenje, niti neka druga filozofija, niti neki drugi izvještačen sistem, niti zamaman zahvat načina izvođenja. Dzogchen je stanje, praiskonsko stanje, stanje apsolutne osviještenosti koja je suštinska-duša svih buda i svih duhovnih putova, i vrhunac pojedinčeve duhovne evolucije.

Dzogchen je često prevođen kao „Uzvišeno Savršenstvo".

Ja ga radije ostavljam neprevedenim, jer Uzvišeno Savršenstvo nosi smisao o savršenstvu koje trebamo nastojati dosegnuti, cilj koje se nalazi na kraju dugog i napornog prevaljenog puta.

Ništa ne bi moglo biti dalje od pravog značenja Dzogchen: već samousavršeno stanje naše praiskonske prirode, koja ne traži „usavršavanje", jer je ono oduvijek bilo savršeno od samog početka, upravo kao što je nebo.

Sva budistička učenja objašnjavaju ga riječima „Temelj, Put i Ostvarenje".

Temelj Dzogchena je to temeljno, praiskonsko stanje, naša apsolutna priroda, koje je već savršena i uvijek prisutna.

Patrul Rinpoche kaže: „Niti ju treba tražiti izvana, niti je nešto što niste prije imali i da sada treba biti novorođeno u vašem umu."

Zato s točke gledišta Temelja - apsolutnog - naša je priroda ista kao Budina i na tom stupnju nema pitanja, „točno na dlaku", učitelji kažu o obavljanju učenja ili vježbe.

A opet, moramo razumjeti, da su Bude uzeli jedan put a mi smo uzeli drugi.

Bude prepoznaju njihovu izvornu prirodu i postaju prosvijetljeni; mi ne prepoznajemo tu prirodu i zato postajemo zbunjeni.

U učenjima, se to stanje stvari zove „Jedan Temelj, Dva Puta".

Naše je relativno stanje da je naša istinska priroda zamračena i mi trebamo slijediti predavanje i vježbati kako bi se vratili istini: to je Put Dzogchena.

Na kraju, ostvariti našu izvornu prirodu jest dosegnuti potpunu slobodu i postati Buda.

To je Ostvarenje Dzogchena a ono je zaista moguće, u jednom životu, ako sljedbenik stvarno stavi u to njegovo ili njezino srce i um.

Dzogchen učitelji su doista svjesni opasnosti da se ne pobrkaju apsolutno sa relativnim.

Ljudi koji pogrešno shvate taj odnos mogu previdjeti ili čak s prezirom odbiti relativno gledište duhovne prakse i karmički zakon uzroka i posljedice.

Bilo kako, oni koji će se uistinu domoći značenja Dzogchena imat će samo dublje poštovanje za karmu, kao i revnije i upornije razumije­vanje potrebe za pročišćenjem i duhovnim upražnjavanjem.

To je zbog toga jer će oni shvatiti prostranost onoga što je u njima, a što je bilo zamračeno, i truditi se svesrdnije, i s jednom uvijek svježom, prirodnom disciplinom, otkloniti sve što stoji između njih i njihove prave prirode.

Dzogchen učenja su kao ogledalo koje odražava Temelj naše izvorne prirode sa takovom uzvišenom i oslobađajućom čistoćom, i takovom neokaljanom jasnoćom, da smo nerazdvojivo zaštićeni od zatočenja u ma koji oblik pojmovno skovanih razumijevanja, ma kako bila istančana, uvjerljiva, ili zavodljiva.

Što je, onda, za mene čudesno u Ddzogchenu?

Sva učenja vode do prosvjetljenja, ali jedinstvenost Dzogchena jest da čak u relativnoj dimenziji učenja, jezik Dzogchena nikada ne okalja apsolutnost s pojmovima.

On osta­vlja apsolutno nepokvareno u njegovoj neprikrivenoj, dinamičnoj kraljevs­koj jednostavnosti, a ipak još uvijek govori o tome svakome slobodoumnom izražavajući se toliko slikovito, toliko naelektrizirano, da čak i prije nego postajemo prosvijetljeni, uzveličani smo najmoćnijim mogućim odsjajima veličanstvenosti osviještena stanja.