Upisao:

mlabos

22. kolovoza 2016.

OBJAVLJENO:

PROČITANO

561

PUTA

OD 14.01.2018.

NAJRANIJA ISKUSTVA I EMOCIONALNA STANJA

Psihiterapeuti moraju objasniti osjećaje svojih pacijenata, a često moraju prvo istražiti svoje osjećaje i ono što bi pacijentov problem mogao pokrenuti u njima.

....znaš li tko te napravio?

"Nitko ne zna osim mene" reklo je dijete nakratko se osmjehnuvši...

"Mislim da sam naras'o."

(Harriet Beecher Stowe)

Na naše emocinalno sebstvo, naravno, utječu prve godine našeg života.

U posljednjih nekolko desetljeća mnoga istraživanja u srodnim područjima razvojne psihologije, neuroznanosti, teorije privrženosti i psihoanalitičkog promatranja novorođenčadi itd. naglašavaju važnost ranih životnih iskustava na razvoj, posebno na emocionalan razvoj.

Sylvia Plath u pjesmi posvećenoj svojoj kćeri opisuje je kao:

"Praznu ploču, s tvojim licem"

Genetsko naslijeđe je važno i njegova uloga u odnosu na odgoj je sporna, ali danas malo teoretičara poriče važnost najranijih životnih iskustava.

Pojedinci se rađaju s posebnim i genetski određenim sklonostima, ali teže je objasniti kako te predispozicije postaju obrasci njihovog doživljavanja svijeta.

Mnoga istraživanja su pokazala da čak i u maternici dolazi do učenja te da bebe mogu zapamtiti i određene glasove, npr. svojih roditelja, i nakon rođenja pokazati jasno zanimanje za određene priče ili glazbene melodije koje su čule u maternici.

Iako je točno da se mnoge emocionalne sposobnosti razvijaju u prvih nekoliko mjeseci, novorođenče nije potpuna osoba i gotovo potpuno ovisi o majci ili skrbniku za svoje tjelesne i emocionalne potrebe.

Dijete se rađa s moždanim i živčanim sustavom za reguliranje važnih fizioloških funkcija kao što su tjelesna temperatura ili rad srca.

Međutim, sposobnost upravljanja emocionalnim stanjima razvija se poslije, a do tada novorođenče treba vanjskog regulatora svojih emocija, obično majku ili drugu osobu koja za njega skrbi.

Kad je uznemireno, novorođenče treba umiriti i pokazati mu da se njegovi osjećaji razumiju i da mu netko pomaže shvatiti njegovo iskustvo.

Osmomjesečni Robert počeo je plakati kad je prvi put čuo glasan zvuk sušilice za rublje.

Njegova je majka u početku bila preplašena i zabrinuta.

Pitala se zašto je dijete uznemireno i morala se nositi sa svojom reakcijom na stanje svojeg djeteta.

Ubrzo je shvatila razlog, podigla dijete i prošetala ga u naručju, nježno mu dajući do znanja da je sve u redu.

Zatim je nekoliko puta uključila i isključila sušilicu istodobno razgovarajući s djetetom o tome što se događa.

Riječi nisu imale smisla, ali je emocionalno značenje preneseno kroz osnovni ton i ritam njezinoga govora.

Robert se ubrzo smirio i predmet koji je kod njega izazivao strah postao je predmet zanimanja, koji je zatim želio sam isključivati i uključivati.

U toj kratkoj interakciji, majka je bila emocionalni "štit" za Roberta, pomogla mu je da razriješi svoje osjećaje i objasnila mu svijet.

Mnogi psihoterapeuti koriste model interakcije majke i djeteta u svojoj praksi, djelomično i zato što su emocionalne potrebe i problemi pacijenata često povezani s događajima iz prvih godina života.

Psihiterapeuti moraju objasniti osjećaje svojih pacijenata, a često moraju prvo istražiti svoje osjećaje i ono što bi pacijentov problem mogao pokrenuti u njima.

Novorođenčad na sličan način treba drugu osobu da oblikuje njihov doživljaj svijeta.

Neka djeca i odrasle osobe pretjerano su osjetljive na vanjske poticaje i lako ih šokiraju nagli zvukovi.

Takva osjetljivost može otežati posao roditeljima i zahtijeva poseban trud, ali kvaliteta skrbi u ranoj dobi pozitivno utječe na svu novorođenčad.

Sposobnosti novorođenčadi često se potcjenjuju.

Poznato je da je dovoljno da novorođenče nešto doživi samo dvaput da bi razvilo očekivanje da će se isto ponovno dogoditi pod sličnim okolnostima.

Novorođenče čiji se plač zanemaruje ili čak kažnjava ubrzo nauči ne plakati ili plače ne očekujući reakciju.

Pokazalo se da djeca depresivnih majki za šest mjeseci pokazuju depresivno ponašanje u društvu nedepresivnih odraslih osoba.

Ona brzo nauče predvidjeti reakcije odraslih i vrlo rano u životu oblikuju očekivanja o tome kako će se interakcije najvjerojatnije odvijati.

Postoje različiti nazivi za to ponašanje: "unutarnji radni modeli", "sheme" ili "generalizirani prikazi interakcija" (eng. RIGS - Representations of Interactions Generalized).

Neki te unutarnje modele odnosa opisuju kao "unutarnje objektne odnose", a većina teoretičara smatra da se dinamično temelje na stvarnom iskustvu, a djelomično na načinu na koji naš um tumači ta iskustva.

Očekivanja zatim mogu postati temelj našeg shvaćanja svijeta.

Hilary (35) u djetinjstvu je razvila očekivanje da će biti odbačena ako pokaže ljutnju prema roditeljima, a kao odrasla osoba očekivala je da će biti odbačena na sličan način.

U odnosima i s psihoterapeutom, bila je previše ljubazna i uslužna, pretpostavljajući da je nitko ne bi podnosio da pokaže nezadovoljstvo.

To je jedan primjer "prijenosa" očekivanja iz prošlih u buduće odnose.

Prepoznamo li te obrasce, nadamo se da ćemo ih moći i promijeniti.

Emocije i osjećaji povezani su s našim uvjerenjima i načinima razmišljanja i ne mogu se od njih odvojiti.

Dijete na koje je u jaslicama glasno vikao muškarac s crvenom bradom možda će se bojati drugih muškaraca s crvenom bradom i može razviti svjesno ili nesvjesno uvjerenja da su muškarci s crvenom bradom opasni.

To je djelomično uvjetovana reakcija, kao u Pavlovljevom eksperimentu s psima koji počinju sliniti kad čuju zvono koje označava hranjenje.

Mnogi su se psihoanalitičari ogradili od takvih ideja, smatrajući behavioralna objašnjenja i analize oprečne psihoanalitičkom usmjerenje na misli i uvide.

Međutim, u novije su vrijeme psiholozi i drugi pokušali pomiriti naglasak na ponašanju s naglaskom na unutarnjim predodžbama.

Neki razlikuju dvije vrste pamćenja, koje se ponekad naziva eksplicitnim i implicitnim pamćenjem ili "deklarativnim" i "proceduralnim" pamćenjem.

Primjer deklarativnog ili eksplicitnog pamćenja bio bi pamćenje činjenica kao što je telefonski broj ili da smo otišli kod frizera i tamo ostavili kišbran.

Proceduralno ili implicitno pamćenje je drugačije i povezano je s vještinama i sposobnostima ili našim ponašanjem.

Primjer proceduralnog pamćenja je vožnja biciklom, vještina koju naučimo i obavljamo naizgled prirodno.

Ne moramo se svjesno prisjećati kako voziti bicikl jednako kao što ni stonoga ne mora svjesno razmišljati kako hoda.

to su duboko ugrađeni načini postojanja koji imaju spoznajne, emocionalne i tjelesne aspekte.

Podjela na proceduralno i deklarativno pamćenje nije apsolutna, ali je korisna za razmišljanje o tomekako se naši emocionalni životi mogu oblikovati u obrasce koji se ponavljaju.

Ti se obrasci stvaraju dok smo veoma nladi, prije nego što se počne razvijati veći dio mozga koji prerađuje složene spoznajne vještine.

Neki dijelovi našeg mozga reagiraju na pozitivno emocionalno iskustvo, što se danas može lako izravno opažati.

Nedavna su istraživanja pokazala da je točno ono što intuitivno vjerujemo - da raspoloženja osoba u okolini snažno utječu na novorođenčad.

Na prisutnost odrasle osobe koja se sretno smije novorođenčad i djeca mogu reagirati samo pozitivno.

To se događa automatski i njihov mozak reagira u skladu s okolinom.

Drugim riječima, raspoloženje novorođenčeta i njegova aktivnost mozga obično odražavaju majčino lice.

Takva se iskustva razvijaju u obrasce reagiranja utemeljene na prošlom iskustvu.

Istraživanja su također pokazala da se mozgovi djece teško depresivnih majki obično organiziraju drgačije nego kod druge djece.

Mnogi su 1990-e opisivali kao "desetljeće mozga".

U posljednjih nekoliko godina objavljena su mnoga uzbudljiva istraživanja koja su potvrdila središnje ideje psihoanalize.

Živčani putovi su glavno sredstvo kojim se poruke prenose iz mozga i prema mozgu (iako se neke prenose i u krvi).

Istraživanja pokazuju da traumatizirana djeca obično razvijaju posebne živčane putove, koji uzrokuju preosjetljivost i reakcije "akutnog stresa".

Takva djeca postaju posebno osjetljiva na opasnosti i "nanjuše" moguća upozorenja koja druge osobe ne primjećuju.

Njihovi su se mozgovi "uštimali" tako da reagiraju na sitne znakove, koji se tumače kao znakovi opasnosti.

Kod takve djece živčani putovi povezani s tim reakcijama prekomjerno su razvijeni.

Razvoj mozga uglavnom se događa u prvih nekoliko godina života, kad se oblikuje osnova naše ličnosti.

To je argument u korist što ranijeg pružanja pomoći jer se uz primjerenu pomoć obrasci mogu promijeniti i preokrenuti.

Traumatizirano dijete može razviti "super autoput" neuronskih putova koji vodi do tjeskobe i pretjeranog opreza, dok sretnije bebe kao Robert razviju "super autoput" prema zdravijim emocionalnim reakcijama.

Modeli emocionalnog iskustva koji se ugrađuju u prvim godinama života često postaju glavno usmjerenje psihoanalitčke terapije.

Hilary je započela terapiju nakon niza katastrofalnih ljubavnih veza u kojima se osjećala povrijeđena i odbačena i od kojih je obično bježala.

Mogla se uočiti jasna veza između njezinog osjećaja da je partneri omalovažavaju i načina na koji su se u djetinjstvu prema njoj ponašali roditelji.

Zanimljivo je da je ubrzo razvila nepovjerenja prema svojem terapeutu.

U početku je mislila da mora biti ljubazna, ali ispod tog stava ključali su mučniji osjećaji.

Osjećala se iskorištenom i smatrala da se njezini osjećaji zanemaruju i da su neke izjave terapeuta bile okrutne i bez poštovanja.

Mislila je da bi je češće viđao, manje naplaćivao i bio ljubazniji da mu je stalo do nje.

Ta su važna pitanja iznenada izašla na vidjelo za vrijeme terapije na kojoj su trebala biti razriješena.

To često znači da obje strane u terapijskom ili drugom odnosu moraju iskusiti emocionalnu interakciju koju trebaju shvatiti i riješiti.

Hilary je trebala terapeuta koji bi podnosio položaj u koji je stavljen i pomagao joj u razmišljanju o obrasima interakcije izvan ordinacije i unutar nje, npr. kad je njezino stajalište bilo ispravno i kad je preuveličavala ili pogrešno tumačila situacije.

To je duboko emocionalan proces i za terapeuta i za pacijenta i ne uključuje samo intelektualne uvide.

Takvi ponavljajući obrasci moraju se oživiti tijekom terapije da bi se osporili.

Rad s Osho tarot simbolima, jedna je od najučikovitijih metoda otkrivanja nesvjesnih (potisnutih) obrazaca, kroz 'razgovor' sa samim sobom...dokazano mojim dugogodišnjim radom kroz vlastito iskustvo i iskustvo ostalih sudioniaka!